Rama

Zemljopisni položaj

Rama je kraj u sjevernoj Hercegovini, nalazi se na prijelazu iz Hercegovine u Bosnu. Ime je dobila po istoimenoj rijeci koji ima tri izvora (Rama, Krupić i Buk). Sva tri se nalaze u Gornjoj Rami. Ovaj zemljopisni prostor opkoljen je visovima i omeđen obroncima visokih planina, koji tako čine zatvorenu, izoliranu, ali unutra skladnu cjelinu. Ramu sa sjevera od vrbaske doline odvajaju je obronci planina Raduše, Vranice i Zeca. Prijevoj Makljen je i međurječno razvođe jadranskog i crnomorskog sliva. S istoka od Klisa, Ramu dijele Studena planina i Bokševica, a s juga obronci planina Čvrsnice i Vrana. Zapadna granica ide planinom Ljubušom koja je dijeli od duvanjskog područja. Rama se, prema svojoj konfiguraciji dijeli na: Gornju, Srednju te Donju i Doljane.
Ukupna površina ramskog područja je 432 četvorna kilometra. Pod vodom potopljenog ramskog područja, nastankom Jablaničkog jezera 1955. godine, nalazi se 3,2 četvorna kilometra, a nastankom Ramskog jezera 1968. godine potopljeno je još 12,6 četvornih kilometara. Po državno-administrativnoj podjeli Rama se nalazi u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, Federacija BiH, a po crkvenoj podjeli pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Danas najveći dio ramskog područja pripada općini Prozor-Rama, a manji dio općini Jablanica. Prema zadnjem službenom popisu stanovništva općina Prozor-Rama imala je 19.601 stanovnika raspoređenih u 56 naselja. Konfiguracija tla Rame uvjetovala je da se neka njena naselja nalaze na svega 300, neka i manje, a neka iznad 900 metara nadmorske visine. Međutim, i pored toga klimatski uvjeti i u planinskim mjestima nisu surovi zahvaljujući utjecaju mediteranske klime koja prodire dolinom rijeke Neretve i Rame. Zato je cijeli ovaj kraj vrlo prijatan i pitom od pamtivjeka bio privlačan za čovjekovo stanište. Kroz Ramu je u antičko doba prolazila rimska cesta od Solina prema središnjoj Bosni. Danas kroz Ramu prolazi magistralna cesta od Mostara prema Bugojnu i Zagrebu. Regionalna cesta, kompletno završena 2006. godine spaja Ramu s Tomislavgradom, Livnom i Kupresom, na zapadu. U planu je nastavak izgradnje istočnog kraka ove ceste kojim bi Rama bila spojena s Fojnicom odnosno Sarajevom.



Rama u narodnoj predaji

Diva Grabovčeva:

Na obroncima Vran planine prema Doljanima nalazi se Kedžara i Divin grob. Može li se dovesti u vezu turska riječ "kedža" - djevojka i starinska riječ "diva", teško je reći ali čovjek je sklon ovo prihvatiti jer narodna predaja tvrdi da je ondje pokopana mučenica Diva Grabovčeva. Arheolog i književnik Ćiro Truhelka ispitivao je početkom stoljeća lokalitet i pronašao je da je ondje pokopana djevojka od svojih 16 do 17 godina, čija je lubanja pravilna iz čega arheolog zaključuje da je bila lijepa. Slijedeći narodnu tradiciju i svoje nalaze, Truhelka je napisao pripovijetku pod naslovom "Djevojački grob", izdanu u Zagrebu bez godine izdanja. Mijo Zane izdao je knjižicu u RamaBŠćitu 1989., s kratkim predgovorom i s nekoliko podataka iz povijesti Rame. Pripovijetka o Divi oživljava tragičnu sudbinu lijepe ramske kršćanske djevojke Dive iz Brajinova Doca, jednog od zaseoka Zahuma. U djevojku se sredinom prošlog stoljeća zagledao Tahirbeg iz Vukovska i tražio ju je za ženu. Roditelji su poslali djevojku u Vran planinu među čobane, da je tako oslobode napasnika, ali ju je on našao, pokušao silovati i kad se ona branila usmrtio je. Djevojka je pokopana na mjestu pogibije, a grob joj je obilježen drvenim križem. Kasnije je podignut kameni zid oko groba, grobljanska kapelica i zid oko groblja. Ćiro Truhelka tvrdi da mu je detalje o djevojci i njezinoj pogibiji ispričao Arslanaga Zukić, prijatelj i kum obitelji Grabovaca, te osvetnik za njezinu smrt koji je ubio Tahirbega. Spominje i fra Jerku Vladića koji je inače bio nesklon pučkom štovanju nekanonizirane svetice. Ni autoritet fra Jerke Vladića nije uspio zaustaviti mnoštvo djevojaka i mladeži što se često skupljaju na Divinom grobu, a posebno na prvu nedjelju iza Petrova, kad se ondje služi svečana euharistija, koja iz godine u godinu biva sve više posjećena.
Koliko je pouzdano pisanje dr. Ćire Truhelke? On se oslanjao na tradiciju koja je u Rami živa i koja se prepričava i danas. Bez obzira koliko ova pripovijest odgovara povijesnoj istini, ona odgovara psihološko?sociološko?povijesnoj istini ovoga puka, posebno djevojaka. Stoljećima su roditelji odgajali djecu, učeći ih da im je jedini ponos njihova vjera i poštenje, i to im nitko ne može oteti. Za tu vjeru i čast ovaj je narod žrtvovao život koji je i onako često bio jadan i tegoban. Bilo je u ramskoj povijesti mnogo "Tahirbega" nasilnika koji su nosili različita imena i oznake i njihov se zulum znatno odrazio na duši ramskog čovjeka.

Baba i žedno ždrijebe:

Narodna tradicija povezala je uz prozorski grad jednu legendu koja u osnovnim crtama glasi:
Kad Turci nakon dugog opsjedanja nisu mogli osvojiti grad, pitali su se otkud posada dobiva vodu i zaključili da mora postojati podzemni vodovod. Kad ga nisu mogli naći, tražili su tko će im izdati pravac vodovoda. Nisu našli nikoga do jednu babu Dedićku, koja im je dala mudri savjet: da drže ždrijebe nekoliko dana bez vode i da ga provodaju oko grada, pa gdje žedno ždrijebe zakopa kopitom, neka i oni kopaju pa će naći vodovodne cijevi (tomruke). Turci su tako osvojili grad, a babu i njezino pokoljenje pratilo je prokletstvo.

Narodna predaja o padu Prozora spominje tursku varku, ali postoji i predaja o silnoj turskoj vojsci koja je izginula na prozorskoj tvrđavi, odnosno u jurišu na Borovnicu. Pričalo se kako je turska vlast napravila usred Prozora veliku upravnu zgradu sa zatvorom u podrumu. Zgrada je porušena tek 1950. godine.

Kako je Kopčić obilazio oko Duvna:

Posebno je zanimljiva predaja o obitelji Kopčić, bosanskim plemićima, od kojih su jedni ostali katolici i odselili u Dubrovnik, odnosno na Pelješac, a drugi prešli na islam da bi sačuvali imanje i položaj. Fra Andrija Kačić ih također svrstava u bosanske plemiće. Kopčići su obnašali značajne službe u turskoj državi. Predaja hoće da je najmlađi Kopčić nakon dolaska Turske uzeo ime Kasum i ostao na vlastelinstvu. On je sudjelovao u borbi s Madžarima u jedinicama velikog vezira Ćuprilića i veli se da je noću prodro u kraljev tabor i zarobio kralja Janoša od kojega je dobio komad čohe sa zlatnom kopčom, po čemu je vezir prepoznao da je Kasum zarobio kralja.
Vezir je Kopčića proglasio begom i obećao mu onoliko zemlje koliko može za jedan dan optrčati na konju. Krenuvši iz Kopčića, prošao je preko Luga pa prešao Ramu i došao na Višnjane, Vran, Blidinje te se spustio u Duvno, Vidoše i došao do Kupresa te stigao u Varvaru prije zalaska sunca. Umoran i posve iscrpljen, pitao je neku babu što je dobro za umorna konja i umorna junaka. Baba je za konja predložila zob, a za junaka mlaćenicu (kiselo mlijeko). Prema jednoj predaji, beg je odmah naglo umro a uginuo je i konj. Prema drugoj predaji uginuo je samo konj dok je beg preživio i umro tek 1541. godine. Turbe pak pod kojim je beg sahranjen naziva se "mlikotino turbe". U narodu je ostala izreka: "Obilazi kao Kopčić oko Duvna!"
Mnoge ramske muslimanske obitelji pozivaju se na Kopčiće kao svoje pretke.

Stojan Janković i gvardijan Stjepan Matić:

J. Vladić donosi što se sačuvalo u narodu o tobožnjem dolasku Stojana Jankovića i njegovu postupku prema fratrima.
Gvardijan, fra Stjepan Matić, pozvao je Stojana iz Dalmacije i on je došao te porobio i popalio mnoga turska sela, kule i odžake. Došao je preko Duvna na planinu Ljubušu i tu se odmarao. Naišao je neki momak iz Proslapa, iz Milasovićeve obitelji, te ga je Stojan poslao da ide pravac gvardijanu na Šćit i poruči mu da će mu on doći s tisuću i petsto drugova na večeru. Momak nije otišao pravo gvardijanu nego u Proslap u svoju kuću gdje su ga isprepadani ukućani nagovorili da ne ide na Šćit, nego u Prozor javiti Turcima. Turci su donijeli na Tomino Polje kraj rječice Slatine suha drva i naložili "stotinu vatara" te digli graju da bi se dobio utisak kako ima mnogo vojske. Od te vike fratri su se u samostanu prepali pa su cijelu noć probdjeli u crkvi moleći se i očekujući progone. Stojan je, silazeći s planine, vidio turske vatre i čuo graju pa je mislio da ga je gvardijan izdao Turcima pa nije ni silazio te večeri nego je krenuo prema Kupresu i Skoplju. Tek nakon nekoliko dana došao je nenadano u gluho doba noći, ukorio gvardijana što ga je tobože izdao i udario ga dva puta sabljom pljuštimice kaneći ga ubiti da mu se osveti što nije učinio kako mu je poručio po Milasovićevu momku. Nato je gvardijan prokleo prevrtljivog momka riječima: "Da Bog da mu se pletivo ne širilo!" Vjeruje se da je ova kletva o neširenju plemena uslišana i da se ta loza ne množi, nego ostaje uvijek isti broj članova. Kad je Stojan saznao da je kriv momak a ne gvardijan, sporazumjeli su se da će se spremiti fratri i narod te čekati Stojanov sljedeći dolazak.
Kad je Stojan došao treći put u Ramu, spustio se u Kopčiće, spalio selo, porobio ga, pobio Turke, a pred džamijom ispekao ovna i noćio, a sutradan došao na Šćit te s fratrima i narodom otišao u Dalmaciju. Rastajući se od crkve i samostana, gvardijan je potpalio samostan i crkvu da Turci ne skrnave mučeničke kosti i svetinju. Vladić navodi da je sišao s uma i da su ga svezana doveli u Sinj te da se o njemu više ništa ne zna. Narodni guslar opjevao je ovaj tragični događaj u desetercu. Fra Grgo Martić objavio je pjesmu koju je čuo od guslara Davida Prljića, a objavio ju je i Vladić u svojim Uspomenama.

Priča o kugi i begu

S. Margitić izvješćuje o kugi, ali i o narodnom vjerovanju u moć mise s jedne i turskom praznovjerju i "čarolijama", s druge strane. Zanimljiv je jedan Margitićev doživljaj koji je sačuvan u vezi kuge. On ilustrira narodno vjerovanje i staru legendu kako kuga zajaši nekog tko je mora prenijeti od sela do sela i tako zaraziti ljude. Margitić živo pripovijeda:
"Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al' mu prid kućom siedi jedna runjava divojčetina, koja ga, ufvativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli: Nosi me na Gmiće!

To čudo vidi i žena i dica onoga Turčina. I on nikako ne smide, nego ju ponese. A kad bi blizu gdi se Misa govori, reče mu: Stani, nejdi gori!
Odgovara Turčin: - Zašto - 'nejdi gori'; blizu smo; zašto me zamuči?
Odgovara ona napast: - Tuda hoda ona fratrina i govori Misu; ne smijemo tamo.
Onde ga sjaši pak je nesta. I to se proglasi po svemu onom vilajetu, i /tako bi jasno/ zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova. Navališe isti da se govori Misa svuda i otajno postiše ponediljak svetomu Roku; i svuda Misu govorismo. I vrlo malo onuda pomori, al' i scinjahu svi da hodi kuga. Nego sam teško dao razumiti, da je ono djavaoski način varati i da ih je Bog po kriposti sv. Mise sačuvao."

Beg daje mise za momka krstjanina:

Margitić piše na istom mjestu:
"Kuga proide, i ja odoh u Fojnicu, ali posla po me Arslanbeg Kovčić. A kad doidoh, reče: - Imam jednu oporuku na duši. Imao sam momka krstjanina i umrije od kuge. I reko mi je za života, da od njegova najma ukopam ga u grobju krstjanskom i da mu suadim križ od kamena i ogradim greb. I to sam sve učinio. Al' je još reko da mu činim reć Misu na grebu i da mu dadem kantane Mise. Zato te molim: otidi, učini mu otar više glave i reci mu misu.
I dade mi Mise, govoreći: - Neka znaš, fra Stipane, neka njegovo ništa pri meni ne ostane. I to zabiližih za pogrdu onih krstjana koi su nepomljivi izvršiti oporuke njihovih mrtvih".
J. Vladić svjedoči da se još i u njegovo doba kod Mate Grubeše B Ćališa na Gmićima nalazio stari poderani misal.

Kadija dao ubiti biskupa:

U Arhivu Apostolskog vikarijata bilo je zapisano da je 1741. godine prozorski kadija pozvao biskupa u Prozor. J. Vladić donosi narodnu tradiciju po kojoj je neki Mrižić (Džejić, Dronjić) oženio sina jednom djevojkom pa je onda uzeo sebi, na što ga je sin tužio župniku, a župnik stvar dostavio biskupu. Biskup je Mrižića odlučio izopćiti ako ne vrati sinovu ženu. "Mriža tuži župnika i biskupa svom gospodaru Rustanbegu Belajiću, koji opet sve dostavi kadiji". Biskup nije otišao kadiji, ali kad je došao 5. srpnja 1745. dijeliti krizmu na ruševinama crkve na Šćitu opet ga je pozvao kadija. Župnik je zamolio biskupa da ne ide kadiji nego da čeka u Podboru, a on će sam otići kadiji u Prozor da vidi o čemu se radi. Kako kadija toga trena nije bio u sudnici, nego u kući obitelji Muktića, u ovoj je kući kasnije stanovao kotarski predstojnik, župnik je otišao u Muktića kuću. Budući da kadija nije poznavao ni biskupa ni župnika, čim je saznao da se radi o katoličkom dostojanstveniku, smjesta je dao mig svome momku da probode pridošlicu. Župnik se uspio djelomično povući pa ga je hanžar namjesto u stomak pogodio u stegno. Ukućani su skočili na obranu nedužna čovjeka tražeći od kadije da svoje prljave poslove obavlja u svojoj sudnici a ne u njihovoj kući. Nastao je metež u kojem su ukućani izveli župnika kroz harem (ženski dio kuće) u potok, iz kojega su mu pomogli pobjeći kući u Podbor.
Biskup fra Pavao Dragićević smjesta je pobjegao iz Podbora i prekinuo svoj pastoralni posjet ovim krajevima. Vladić misli da je župnik bio fra Tomo Dadić ili fra Jako Kraljević.

Kuga u Bosni 1814. godine:

U Bosni je 1814. godine harala pošast zvana kuga. J. Vladić donosi narodnu predaju prema kojoj je kugu iz Fojnice donio Nikola Bunardžija, zvani Mljekotić, odnosno Dragičević. On je iz Fojnice donosio "prteninu". Kad je došao u selo Čelice, župa Uzdol, legao je i prebolio te otišao kući. Od njega se zarazio dvadesetdvogodišnji sin Tadije Galića, Jozo koji je umro 20. svibnja 1814. godine. Nakon toga pošast je harala po selima oko Prozora, a po šćitskoj župi pojavila se u kolovozu. U izgorjelim maticama pisalo je:

"4. kolovoza prvi je pao od crne pošasti (atra lue depastus) Pavao, sin Ilije Mrižića u dvanaestoj godini zaražen od zaraznog Saracena kojem je na izvoru pružio vodu da pije". Na to Vladić nadovezuje: "Pripovijeda se da je ovaj Turčin došao u selo Kopčiće i ondje sutradan umro. A tog su dana u Mrkodolu u nekog bega Kopčića Muratbegovića, koji je imao brojnu obitelj, bile kupilice sijena. Kad je čuo da je u Kopčićima umro jedan od kuge, rekao je svojim kupilicama: hajte ručati. Po ručku im je rekao: sad ufatite kolo, poigrajte i iza svega glasa zapjevajte, a vi momci palite iz pušaka.
Kad su to sve učinili, rekao im je: Sad idite svi k svojim kućama; kuga je došla u Kopčiće; sad svaki rad prestaje, treba se za dušu brinuti.
Svijet se razišao, a beg otišao u Kopčiće.
Sutradan je u njegovoj kući samih muških Muratbegovića osvanulo mrtvih sedam glava.
Od početka kuge, 20. svibnja 1814. do svršetka, 10. lipnja 1817. same je katoličke čeljadi umrlo 960, a muslimana i još više, jer su i brojem pretežniji bili u kotaru", završava Vladić svoje tumačenje podataka iz matice umrlih. U Ljetopisu Kreševskog samostana fra Marijan Bogdanović, pod "Mjesec siječanj 1814." piše: "Ove godine poče kuga moriti strahovito; lako to možeš poznati iz Protokola mrtvačkoga".

Oteti hrastovi:

Kad su kopani temelji na sjeveroistočnoj strani crkve pokazalo se da je tlo odveć mekano za tu svrhu pa je trebalo zabiti kolje kao osiguranje. Kasnije će se pokazati da je tu bilo groblje. Fra Anto Vladić je namolio jednog muslimana, Delića, da mu dadne hrastove direke za osiguranje temelja. U narodu je ostala uspomena koju je zabilježio pokojni fra Kazimir Ivić:
Fra Anto je poslao Deliću momka s pola oke kave i dvije oke šećera s porukom da dođe k njemu na razgovor. Delić se odazvao i kad mu je fra Anto rekao da ga moli za hrastove koje će mu pošteno platiti, čovjek radosno uzvikne:
B Eh, kad nije što drugo, da nije tko od mojih rek'o što ili učinio što ne valja, ti sici što god trebaš pa makar otiš'o vas gaj!
Ukućani su mu prigovarali što tako olako daje drva a on je odvratio:
- Nemoj čo'eče! Kad je on tako prema meni ljudski postupio, ne žalim da je još više posjekao.
Bio je to lijep primjer suživota i međusobnog poštivanja, koji - nažalost - nisu znali pokazati neki manje odgojeni muslimani. Dok su neki župljani, Jure Oreč, Marko Oreč i Mijat Begić s Višnjika, dovlačili 28 hrastovih stupova sinovi Omera Tabaka oteli su im građu kod Kovačipoljske ćuprije. Slična otimačina dogodila se na Orašcu, kada su mlušanski Pilavi oteli građu. Kotarska oblast u Gornjem Vakufu natjerala ih je da vrate oteto.
Odnos muslimana i kršćana bio je opterećen politikom osmanske države, osvajačke strane sile koja je na neslozi mještana gradila uspješnost svoje vladavine. Dok su na počeku turske vladavine svi podanici koji nisu bili državni namještenici smatrani "rajom", kasnije je taj pojam primjenjivan samo na kršćane. Tako su muslimani protežirani i izdvajani od kršćanske sirotinje. Međutim, i tu se pokazivalo tko je čovjek. Dok su jedni muslimani postupali neljudski prema svojim susjedima kršćanima, drugi su bili vrlo obazrivi i plemeniti. Ovisilo je sve o karakteru ljudi. To je lijepo ocrtano u drugoj anegdoti iz istog razdoblja.
Prilikom kopanja kamena na Grebenu kamen su kopali i dogonili na gradilište ne samo katolici nego i muslimani. Gazda Šero iz Ripaca, čija je kuća u to doba bila najbliža gradilištu, pa je smatran susjedom B komšijom, nije dogonio kamen za crkvu. Susretne ga fra Anto Vladić jednog dana, pozdravi se s njime pa ga upita usput: - Kako to, komšija, svi Turci gonili kamen; neki i po dvoja kola, a komšija Šero baš ni kola!?
Otišao Šero kući, podigao momke i naredio: - Vežite sva četiri vola nek' vuku papazu kamen! Volim da sve četiri crknu nego biti Ni - kola!

Hajduci i uskoci:

Jedini vid otpora prema turskom osvajaču u Bosni davali su hajduci, svojevrsni gerilci koji su u manjim skupinama napadali turske manje jedinice i trgovačke karavane. Hajducima su se često pridruživali uskoci B ljudi koji su "uskočili" iz truskog na mletačko područje, ili obratno. Bili su to većinom počinitelji nekih kažnjivih djela koji su "uskakanjem" spasavali glavu. Kad se granica između turske i mletačke vlasti približila Rami, uskoci su postali česta pojava, a ona velika seoba u Cetinsku krajinu samo je jedan vid "uskakanja". Mlečani su podržavali uskoke i hajduke jer su tako uznemirivali tursku vojsku. Hajdukovanje se nazivalo i "eškija" (eški je arapska riječ a znači razbojnik). Hajdukovali su ne smao kršćani nego i muslimani, pa su postojali i turski hajduci B haramije. Ovi su pobili ramske fratre 1557. godine.

U Rami je još uvijek živa uspomena na duvanjskog hajduka Mijata Tomića, osvetnika koji je imao skrovište na Vran planini, na kojoj se i danas pokazuje "Mijatova pećina". Legenda hoće da je pećina vodila ispod Vrana i drugih planina i silazila do Duvanjskog polja. Ramski puk Mijata smatra svojim junakom iako je on Duvnjak. Predaja tvrdi da je ostao vrlo rano bez roditelja, da ga je odgajao stric, da je bio u najmu kod bega Kopčića, stekao njegovu naklonost, bio junak vješt u bacanju kamena i u hrvanju. Svladao je Crnog Arapina, ali kad su ga vrijeđali kao begova barjaktara, odnosno kad su mu oteli njegovu djedovinu, livadu Jabuku, odmetnuo se u hajduke, skupio je četu od trideset momaka ne samo katolika Hrvata, nego i muslimana i pravoslavnih Srba, odnosno Crnogoraca. Uz sestrića Malog Marijana, bilo je mnogo poznatih junaka, a među njima i Vid Doljanin. Najradije se Mijat zadržavao u Vranu. Postao je strah i trepet silnika od Crne Gore do Istre, od Slavonije do Dalmacije. Napadao je karavane i otimao blago. Štitio je sirotinju, globio bogataše, ali je konačno stradao kao žrtva izdaje najvjernijeg čovjeka, kuma Ilije Bobovca iz Doljana, koji ga je izdao Arapinu. Arapin je pucao na Mijata i smrtno ga pogodio. Sestrić Mali Marijan nosio ga je na leđima sve do Sovićkih vrata, gdje je Mijat izdahnuo i gdje mu je bio grob na njivi Pošćeci.
Hrvatsko kulturno društvo "Napredak" napravilo je 1937. godine od dva stećka nadgrobni spomenik Mijatu Tomiću na groblju kod doljanske crkve. Na stećku-spomeniku postavljena je u mramoru urezana Mijatova slika i natpis:
MIJAT TOMIĆ
HRVATSKI NARODNI JUNAK
H 1656. GOD. U DOLJANIMA
Ispod toga je motiv Mijatova odlaska u hajduke na temelju narodne pjesme:
... PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE

U BOGAZE I TIJESNE KLANCE...
Na dnu ploče je natpis:
PODIŽE HRVATSKI NAROD I
HRV. K. D. "NAPREDAK" U SARAJEVU
O ILIJIN B DANU 1937. GOD.
Kad su četnici početkom listopada 1942. godine klali i palili u Doljanima, nisu ostavili na miru ni Mijatov grob nego su mu razbili sliku. Slika je ponovno postavljena 1943. godine, ali je smetala i "narodnoj" vlasti, pa je grob opet ostao bez Mijatove slike. Tko god ne želi dobro ovom narodu, razbijao je sliku narodnog junaka! Godine 1991. ponovno je postavljena Mijatova slika na stećku.
Mijat Tomić je povijesno zajamčen junak. Pronađeno je pismo imotskog kapetana Omre mletačkom providuru u Omišu iz 1640. godine. U franjevačkom samostanu u Zaostrogu također postoje podaci o njemu, jer su nakon jednog njegova napada na trgovački karavan zaostroški fratri bili optuženi da je Mijat u njihovom samostanu sakrio plijen. Bilo je to 1637. godine. Postoje podaci da je Mijatov brat Marko prebjegao u Zadar 1640. godine. Nađen je i prijepis Mijatova pisma zapovjedniku Imotskoga, Omeragi. Prema tome Mijat je zaista povijesna osoba, a poginuo je u Doljanima u srpnju 1656. godine. Bilo je to u ono doba kad su se u Rami događale paljevine samostana i ostale nevolje.
U ramski kraj zalazio je i poznati hajduk Roša, Imoćanin Ivan Bušić. Imao je 30 drugova. On se u kolovozu 1777. godine pojavio na Lopati kod Kreševa i slao prijetnje po fratarskim čobanima zato što su ga Kreševljaci uvrijedili. Malo iza toga ubio je na Ivan Planini jednog hadžiju Visočaka i dva Srbina, sarajevska trgovca. Zbog njega je jedne godine kreševski gvardijan morao platiti globu.
Po Doljanima je hajdukovao i Andrija Šimić, rodom iz Gruda u Hercegovini koji je napadao turske i kršćanske bogataše, a štitio sirotinju. Izdao ga je prijatelj austrijskim vlastima. Osuđen je na zatvor i nakon 29 godina robijanja pušten je kući, ali je umro 1906. godine.

Nadmudreni siledžija:

Između Doljana i Slatine u gračačkoj župi nalazi se brdo Velika Tovarnica. Na tom brdu, po narodnoj predaji, nalazi se česma i kaldrma koju je napravio narodni junak Mijat Tomić. Blizu česme nalazi se grob Ibre Fejzića, nasilnika, ubojice i pijanice. Ibro je jedne noći sjedio u Slatini kod Kurića hvaleći se kako će sutra dočekati na Tovarnici fratarske momke koji će goniti stoku iz Hercegovine u Kreševo. Ibro je Slatinjanima inače već napakostio pa su mu po noći nalili vodu u pušku. Kad je sutra Ibro htio pucati u Hercegovce, zatajila mu je puška, ali hercegovačka nije. Tu je Ibro i zakopan.
Ovo je zanimljiva epizoda koja pokazuje kako silnici nisu uspjeli u svom nasilju. Koliko su puta uspjeli, nitko ne bilježi! Nije zato čudo što je u turskoj državi, posebno pri njezinom kraju, vladao strah i nesigurnost. Kršćanin nikad nije smio pokazati da nešto ima i da nešto može: nije smio jašiti konja, imati novu odjeću, dobru kuću. A i ono sirotinje uvijek su mu otimali. Ne treba se onda čuditi što su ljudi bježali preko granice u tuđinu i nepoznato: ovdje se često nije moglo više izdržati. Mislili su da je drugdje bolje. Kad se pročulo da dolazi austrijska vlast, narod se ponadao boljemu. Fra Anto Vladić je ovako ocrtavao buduću društvenu situaciju, kad dođe austrijska vlast:

"Vladat će opća sigurnost. U svako doba smjet će se čovjek kretati, a da mu glava neće biti u opasnosti. Smjet će na glavi nositi tepsiju dukata, a da mu nitko ni jedan ne uzme." Ovu simpatičnu prispodobu o "tepsiji dukata" primjenjuje fra Jako Blatić na vladavinu vezira Džemaludin Pašu koji je postao vezir u Travniku 1817. godine i vladao pet godina te bio vrlo strog prema turskim silnicima i blag prema kršćanima.

http://rama-prozor.info/

Ime i kraj

Pojam Rama nalazi se u mnogim jezicima. Za nas je zanimljiv hebrejski pojam jer ga nalazimo u Bibliji kao ime mjesta Rama, što se hebrejski naziva haramah - uzvisina. Jedna se Rama nalazi u Benjaminu, sjeverno od Gibee i Jeruzalema, na putu što vodi iz Jeruzalema na sjever, kraj Rahelina groba (Jš 18,25). To je danas Er Ram. Drugo mjesto je Rama u Aseru (J? 19,29), poznatije kao EršRame, a treće je Rama u Naftaliju (Jš 19,36). Još je postojala Rama u Efraimu, u kojoj se rodio prorok Samuel, kasnije nazvana Ramataim (1 Sam 1,1). Ovim mjestima treba pribrojiti i Ramu u Gileadu kao Ramot te Ramu u Negebu (1 Sam 30,27).
Ako imamo na umu da glagol "rum" znači biti visok, a imenica "ramah" znači "visoko mjesto", ali i svetište na uzvisini, ne treba se čuditi što je u Starom Zavjetu bilo tako mnogo Rama u Izraelu u kojemu je jedno vrijeme bilo mnogo svetišta na uzvisinama.
Pojam Rama vrlo je čest u hinduističkoj literaturi jer je Rama junak velikog indijskog epa Ramayana. Radi se zapravo o jednom od utjelovljenja (avatara) boga Višnu. Rama se kao česta inkarnacija boga Višnu prikazuje s bradvom (Parasurama) s kojom se bori protiv kšatrija (kaste ratnika) koji su mu ubili oca brahmana Jamadagni. On provodi pustinjački život. Kao sedma inkarnacija boga Višnu, Rama je sin Dašaratha i on ruši vlast demonskog kneza Ravana na Lanki, oslobađaju?i svijet od njegovih zala. Rama je prvotno bio heroj, idealan ratnik (kšatrija) koji je savjesno ispunjavao svoje ratničke dužnosti, bio vjeran i poslušan. Kasnije je uzdignut do poluboga ("kao Višnu") dok konačno nije shvaćen kao Višnuova pojava. Njegovo ime vezuje se uz sjajne svetkovine, mjesta, rijeke, brda i šume. U sjevernoj Indiji nalaze se brojni Ramini hramovi.
Jedan tajlandski kralj zvao se Rama, a tako se zvalo i jedno sjeveroindijansko pleme. U Nikaragvi postoji mjesto i rijeka Rama koja utječe u rijeku Escondido.
Rama u BiH je kraj i rijeka. Rijeka danas praktično ne postoji jer je sama sebe potopila kad su je zagradili branom za umjetno jezero. Sastojala se od tri izvora: Rame, Buka i Krupića, te nekoliko manjih pritoka. Po rijeci je i čitav kraj dobio ime.
Rama se dijeli na Gornju i Donju Ramu. Prvu posebnu kartu Bosne objavio je talijanski kartograf Giaccomo Cantelli da Vignola pod naslovom: "Il regno della Bosnia, diuso nelle sue Provincie principali: Bossina Inferiore, Bossina Superiore, Rama Superiore, Rama Inferiore, Sale Superiore, Sale Inferiore". Tako se i u tom starom dokumetu spominju Gornja i Donja Rama. U Gornju Ramu spada gornjoramska kotlina, župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, dok u Donju Ramu spadaju područja župa Gračac i Doljani. Najviše brdo u Rami je Idovac na planini Raduši visoko 1.956 metara. Pod Idovcem se nalazi najviše jezero u Bosni. To je Gornje jezero na visini od 1.860 metara.

Prapovijesni Ramljaci
Rama je postala glasovita u povijesti kad su ugarski kraljevi stavili ime Rama ("rex Ramae") u svoj kraljevski naslov 1138. godine. Ali ona je kao naselje mnogo starija, iako se ne zna kako se prije zvala. Na izvoru Rame od davnine postojalo je ljudsko naselje koje je u arheologiji poznato kao Velika Gradina u Varvari. Još je neidentificirani stanovnik iz doba mousteriena (razdoblje od 125000. do 60000. godina prije Krista) ostavio ovdje tragove svoje djelatnosti. Godine 1892. ovdje je nađen ručni šiljak, koji se smatra "najstarijom ljudskom tvorevinom u Bosni i Hercegovini".
Teško je slijediti tragove prapovijesnih Ramljaka, ali u doba zvano eneolit (od 2400. do 1800. godina prije Krista) ljudi su ovdje ostavili keramiku vučedolske kulturne grupe.
U ranom brončanom dobu (od 1800. do 1600. godina prije Krista) u Varvaru su prodrli narodi s istoka, jugoistoka i sjevera (iz Podunavlja) koji su se bavili stočarstvom i lovom, ali i zemljoradnjom. Podigli su naselje u Velikoj Gradini. Kroz naselje su prolazile dvije uske ulice koje su se sjekle pod pravim kutom i dijelile ga na četiri dijela. Gradili su kuće postavljajući najprije podlogu (sokl) od lomljenog kamena te dižući na njemu četiri uspravne grede. Povezivali su ih vodoravnim gredama među koje su stavljali oblice i sve zatvarali zemljom pomiješanom s pljevom. Tako su nastajale pravokutne kuće sa stranicama od 5 do 6 m. Kasnije građene kuće bile su većih razmjera 9x8 m. Dijelile su se na dvije osnovne prostorije. U jednoj je bio pod od nabijene gline i ondje se nalazilo ognjište. U povišenoj prostoriji bila je smještena velika kalotna peć, a uza zid su bile duge i uske klupe. U toj prostoriji nalazio se i stan za tkanje, žrvnjevi i keramićke posude za vodu i žito. Prilikom iskopavanja u Velikoj Gradini nađeni su glineni modeli kuće i njezina namještaja pa se na temelju tih modela može zaključiti kako su izgledale ramske kuće sredinom drugog tisućljeća prije Krista. U svakom slučaju "Velika Gradina je najznačajnije brončanodopsko naselje u mediteranskom području".
U Velikoj Gradini na?eni su kalupi u kojima je lijevano brončano oruđe, oružje i nakit. To znači da je ondje bilo značajno metalurško središte! Uz to su nađene male glinene figure, pojednostavljeni ljudski likovi koji su možda bili modeli za drvene "idole" prirodne veličine.
Zaključujući iz nekih nalaza (kružna pločica, probušen veprov zub, jedan ženski i dva muška lika te koštana svirala), možemo govoriti i o religioznosti dalekih stanovnika Varvare, da su (možda) štovali sunce, na ?to podsje?a kru?na glinena plo?ica, neka bo?anstva i da su bili glazbeni, što potvrđuje pronađena koštana svirala.
Velika Gradina u Varvari nije jedino nalazište ostataka djelatnosti drevnih stanovnika Rame. Na Ometalima je također nađeno nekoliko predmeta od kojih je najzanimljivija "vezica za pojas". To znači da su Ometala lokalitet brončanog doba. U istu skupinu spada i Ponir niže Prozora, ?to zna?i da su u Rami postojala vrlo razvijena naselja prije 3.500 godina. Bila su to prailirska naselja jer je u području Rame bila civitas četrnaest dekurija ilirskog plemena Deretina.
Rama je bila dobro povezana putovima koji su s Vranice i Bitovnje vodili preko Rame prema Duvnu na magistralni put prema Saloni. Postojao je i put iz Rame prema Neretvi a onda i Naroni. Na ušću Rame u Neretvu sagrađen je i srednjovjekovni Gradac za zaštitu puta.
Rani Iliri ostavili su tragove u "gromilama"- posebnim lokalitetima na kojima se nalaze velike gomile kamenja - počevši od Bile Gromile u Varvari pa preko Orašca (gdje ima sedam gromila), Mrkodola, Klanca, Proslapa, Mluše, Podbora (Velika i Mala Gradina), Jaklića (dvije gromile), Rumboka te opet u Lapsunju, Gmićima (Gradina), potom Blacama, Ljubuncima, Dugama (Gradina), Parošu, gdje su mještani nalazili ne samo keramiku, nego i bakarne i željezne alatke. Nadalje nađena je gromila u Gorici, Krančićima (jedna se njiva zvala Gradac). Između Uzdola i Donje Vasti nalazi se također Gradina. U Šćipama je također nađena gromila, a u Herama postoji Gradina. U Kućanima na Rajnu postoje stare zidine. Na brdu Baćini nalazi se velika gromila. Sela Gračac i Gračanica također govore o sličnom podrijetlu imena. Iznad Hudutskog postoji Gradac i u njemu Gradina, a na Poljima i u Sovićima iznad Doljana također postoje tragovi drevnih stanovnika. U Doljanima se nalazio Grad, gdje se jedna stijena naziva Maleškin grad, a druga Gradina. Kod Milenka Filipovića, koji je ispitivao ove krajeve, nalaze se podaci da su u mnogim gromilama nađene ljudske kosti, ostaci grnčarije ili metalnog oruđa . Bilo bi vrlo zanimljivo odgonetnuti što znači lokalitet Kraljev stolac ili Banov sto kraj sela Kleka. Tu je mnoštvo kamenja - gromila, a u blizini su i neki stećci dok se susjedna gromila naziva Kraljevka. Narodna predaja hoće da je na Kraljevcima bila crkva. Nije previše udaljena ni velika nekropola Rudno.

Prvi ramski kršćani
Rimljani su u Rami ostavili značajne tragove, posebno putove. Otkopani su i fragmenti rimskih nadgrobnih spomenika iz doba cara Hadrijana (117.B138.). Pokojnici su bili građani rimskog municipija Bistue, gdje je Tit Flavije Licinijan bio dekurion, zapovjednik konjičkog odreda, odnosno ?lan gradskog vije?a. To ne mora značiti da je u Varvari bila smještena Bistue Vetus , nego je to bilo naselje manjeg značenja koje je potpadalo pod upravu Bistue. Kad je građena cesta iznad Varvare pronađene su cijevi rimskog vodovoda, što svjedoči o postojanju rimskog naselja na tlu današnje Varvare.
Kršćanstvo se razmjerno rano ukorijenilo u Rami, a u Varvari je postojala kršćanska bazilika, koja ipak nije bila sjedište bestoanske crkve (ecclesia Bestoensis) i biskupa Andrije koji je sudjelovao na salonitanskim saborima 530. i 533. godine, nego vjerojatno sijelo korepiskopa (seoskog biskupa, župnika) dok je biskupsko sijelo Bistue Vetus bilo vjerojatno u Podu iznad Bugojna. Tragovi bazilike u Varvari govore ipak o postojanju kršćanske zajednice u Rami. što je bilo od te zajednice nakon provale Slavena i rušenja crkve u 6. st., teško je reći, jer nema povijesnih podataka. Teško je također konačno tvrditi da je Varvara dobila ime po sv. Barbari, koja je po tradiciji mučena 306. godine a koju su kršćani zazivali kao jednog od 14 pomoćnika u nevolji ili kao zaštitnicu rudara, ali nije isključeno da je ona dala ime starom naselju na Velikoj Gradini, pogotovo što je to bilo mjesto ljevača i rudara. Možda Varvara nije bila jedino mjesto koje je imalo crkvu. Postoji tradicija da je u danas muslimanskom selu Kleku nekad bila crkva, a jedna njiva se zvala Sutivani, što podsjeća na sv. Ivana. Ako se uzme u obzir da je i u Solakovoj Kuli postojala starokršćanska bazilika, onda se s pravom može zaključiti da je doista u ovim krajevima kršćanstvo zarana bilo vrlo rašireno. Ako analiziramo narodnu tradiciju o crkvama i crkvi?tima, morat ?emo zaključiti da je kršćanstvo na ramskom području bilo vrlo rašireno i prije dolaska Turaka. Tradicija tvrdi da je na Orašcu bila "grčka crkva" jer su tu živjeli "Kauri". I u Proslapu je, po muslimanskoj predaji, bila "grčka" crkva. Iznad Podbora prema Ploči, po pričanju, također je bila crkva. U svakom slučaju ondje je bilo staro naselje jer se našlo mnogo ulomaka lonaca i tragova zidina. Negdje u blizini je morala biti i privremena fratarska kuća jer postoji lokalitet zvani Fratarsko šetalište.
Iznad Kopčića, koji su se nekoć zvali Šenovnica, bio je jedan stećak i po predaji "grčka" crkva. Na Gmićima su, po tradiciji, bile dvije crkve. Na njivi Pločicama nađeni su tragovi zida i na Turnju, što bi podsjećalo na toranj. Za selo Duge govori se da je nekad bilo grad i da je ondje bila crkva. U selu Gorici bilo je veliko srednjovjekovno groblje, a seljani su govorili kako je ondje bio i grad na mjestu Gradina dok je na Ilinu Kreniku bila crkva kraj koje je, kako se nekoć govorilo, zaklan fratar i njegov momak. U Šćipama na brdu Makovišću postoji staro groblje, a predaja tvrdi da je ondje postojao zvonik dok je na drugom brdu bila crkva. Nadalje se tvrdi da je na onom mjestu gdje se danas nalazi džamija bila crkva. Predaja stavlja crkvu i kraj Kraljeva Stola u Kleku. Narod u Kućanima priča da je iznad sela bila crkva na Glavici. U selu Ravnici nalazilo se kamenje u zidu za koji narod pri?a da je od crkve. Na mjestu zvanom Ravnice nađena je cigla, kreč i kamen, a narod priča da je ondje bila crkva. Pod selom Lizopercima nalazi se lokalitet Crkvine za koji tradicija govori da je na njemu bila crkva. U Sovićima živi predaja da je na brdu Kamenu, iznad zaseoka Brajkovića, bila crkva. Na Risovcu također postoji mjesto Crkvine gdje je po predanju bila crkva, iako ondje nama tragova zgrade kao na susjednoj Vukovoj Dragili i velikoj nekropoli na Lokvi. Na Poljima, odnosno na Blidinju također je po tradiciji bila crkva.
Previše je "crkava" u Gornjoj i Donjoj Rami a da bismo mogli povjerovati da su sve i postojale, ali je isto tako teško vjerovati da makar neke nisu postojale. Kad su sagrađene i kad su srušene te crkve, ne može se znati, ali kako se gotovo na svakom koraku nalaze groblja i stećci, to je siguran znak da je Rama bila gusto naseljena i da je u njoj bilo i crkava. Starinskih ili onih kasnijih, teško je reći, ali ih je, očito, moralo biti. Možda su lokaliteti crkvine ili crkvišća vezani uz lokalitete na kojima se narod skupljao i slušao misu, posebno u doba kad u cijeloj Rami nije bilo crkve?

Slaveni u Rami

O dolasku Slavena u ove krajeve nemamo nikakvih podataka, ali nema sumnje da su se oni naselili u Ramu i vjerojatno stopili sa starosjediocima. Može li se opravdano tvrditi da je u Rami ostao trag slavenskog kulta na temelju imena nekih lokaliteta kao što je vrelo Svarovice u Dobroši ili Svarača u Ustirami, što bi podsjećalo na glavno slavensko božanstvo Svaroga, kao što bi vrhunac Perun na Baćini podsjećao na Peruna, vrhovnog slavenskog boga, teško je reći. Ne smije se zanemariti ni Trzan u Rumbocima, što bi podsjećalo na pogrebne običaje starih Slavena, "trizana", daća i još neke izraze kao što su Donja Vast ili Ustirama, što sve podsjeća na staroslavenski rječnik.
Ni Rama nije ostala bez stećaka, što svjedoči o trajnoj prisutnosti stanovnika u ovom kraju. Fra Jeronim Vladić i Milenko Filipović navode da ih ima mnogo, ali u naše vrijeme gotovo ih je nestalo. Filipović ih je našao u Orašcu, Proslapu, na Šćitu, Mluši, u Ploči, Podboru, Kopčićima, Mrkodolu, Varvari, Rumbocima, Jaklićima, Družinovićima, Šlimcu, Lapsunju, Gmićima, Borovnici, Dobroši, Ljubuncima, na Dugama, Lugu, Donjim Višnjanima, Škrobućanima, Gorici, Paroši, Krančićima, Grevićima, Heljdovima, Parcanima, Ravnici, Tošćanici, Hudutskom, Lizopercima, Ustirami, Slatini, Doljanima, Sovićima i na Poljima. Na Poljima su najvredniji. Na nekima ima raznih znakova: mjesec, zvijezda, križ, te naslikani ratnici, kolo i slično. Ovo su kamena svjedočanstva o Rami, ali pismenih nema.
O stanju kršćanstva u Rami nakon dolaska Slavena u 6. st. i rušenja crkve u Varvari ne možemo ništa pouzdano znati. Sigurno je da varvarska crkva nije bila jedino kršćansko središte u Rami pa je vjerojatno da su kršćani i dalje živjeli u ovom kraju i da su bili povezani sa salonitanskim biskupskim nasljednicima u Splitu. O tome, međutim, zasad ne postoje nikakvi dokumenti, pa se o kršćanstvu u Rami može samo s više ili manje osnova nagađati. Neka crkvena organizacija morala je postojati, jer je mala vjerojatnost da je u Rami potpuno nestalo kršćanstva, a i spomen "drevne crkve sv. Petra" u Rami govori o snažnoj kršćanskoj tradiciji. Ta tradicija morala se održati i u srednjem vijeku za vrijeme bosanske samostalnosti.
Izvan svake je sumnje da su kr??ani ovog kraja bili rimokatolici, jer su bili duboko u polju rimske jurisdikcije. Sama ?injenica da je bistuanski biskup odlazio na sinodu u Solin, jasno govori da se na ove krajeve protezala jurisdikcija kasnijeg splitskog nadbiskupa.
Je li Rama mogla potpadati pod duvanjsku biskupiju? Ne nalazimo pisanih svjedočanstava, ali kako se Duvno nalazi oko 50 km od Šćita, nije isključeno da je Rama jedno vrijeme potpadala pod duvanjsku biskupiju.
Rama se u srednjem vijeku ponovno javlja i to razmjerno često, ali samo kao područje koje svojataju sad istočni, sad zapadni pretendenti. Tako ona postaje predmet darivanja, odnosno ukrasa u naslovu hrvatsko-ugarskih kraljeva. Povijesno nepouzdani Ljetopis popa Dukljanina iz 12. st. pripovijeda kako je dukljanski kralj Predimir razdijelio svoju zemlju četvorici svojih sinova. Najmlađemu je dao Podgorje (Submontana) sa županijama Neretvom i Ramom. Rama kao županija, prema Dukljaninu, spada u Primorje, a ne u Bosnu! Ipak, Rama je sastavni dio srednjovjekovne bosanske države. Iz podataka Tome Arhiđakona i pisca djela Historia Salonitana maior može se zaključiti da su osamdesetih godina 10. st. "hrvatska i dukljanska država (Bijela i Crvena Hrvatska) graničile negdje između Rame i Duvna" . Zanimljivo je, međutim, da nisu ostali tragovi neke povezanosti Rame s Dubrovnikom. Možda zato što je postojao srednjovjekovni put koji je povezivao Prozor u Ramskoj županiji sa Splitom. Od starine je Rama u crkvenom pogledu bila vezana za solinsku, odnosno splitsku nadbiskupiju, pa je normalno što je bila za nju vezana i u srednjem vijeku. Ipak njezino mjesto je uz Bosnu. Nema nikakvih razloga da je netko veže uz zetsku ili srpsku tradiciju, osim u pustoj želji teritorijalnog presezanja.



"Kralj Rame"

Ako je Rama spadala pod jurisdikciju splitskog nadbiskupa, nije isključeno da je spadala jedno vrijeme i pod vlast hrvatskih narodnih vladara. Nije li otuda potekao i naslov "Rex Ramae" u naslovu ugarskih vladara? S druge strane, kako Rama nije bila odvojena od područja koje se dugo nalazilo pod vlašću hrvatskih vladara, a to su Duvno, Livno i Glamoč, ugarski su kraljevi smatrali da imaju pravo i na Ramu, a preko nje i na ostalu Bosnu. Ipak moramo priznati da je Rama bila sastavni dio srednjovjekovne bosanske države, iako je težila da bude povezana s Dalmacijom, pa onda i s hrvatskom državnom zajednicom.
Ugarski vladari iz kuće Arpadovića, kako se može zaključiti iz autentičnih dokumenata, nose naslov "Rex Ramae". To je posebno jasno nakon smrti bizantskog kralja Manojla Komnena koji je nakon okupacije Dalmacije 1165. godine nosio naslov dalmatinskog, ugarskog, bosanskog i hrvatskog vladara. Na njegovu je dvoru proveo mladost budući ugarski kralj Bela III. koji je u Carigradu dobio jednu od princeza za ženu, a miraz mu je mogao biti i naslov pokrajine koju vjerojatno nikad neće vidjeti. On je u Carigradu kovao i novac na kojem je pisalo "Moneta Belle Ragis R(amae)" a kao ugarski kralj nosi naslov Rex Ramae od 1172. godine. Zanimljivo je kako Lašvanin prenosi Vitezovićev podatak o Beli II. koji je "imenovan Slipi". Fra Nikola Lašvanin u Ljetopisu fojničkog samostana piše: "Ovi zadobi Ramu u gornjoj hrvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji od Rame, to jest Bosne" . Budući da se nije usudio u svoj naslov staviti cijelu Bosnu, stavio je samo jedan njezin dio - Ramu. Otada se ovaj naslov nalazi u tituli ugarskih kraljeva. Koliko je za to imalo podloge?
Arpadovići su nosili naslov kraljeva Srbije i Bugarske, ali bez ikakve podloge. Možda je jedino Andrija, brat kralja Emerika, došao do Rame kad se proglasio humskim vojvodom? Budući da su ugarski kraljevi smatrali Ramu sastavnim dijelom hrvatske državne zajednice, polagali su pravo na nju kao što su polagali pravo na hrvatske zemlje nakon personalne unije 1102. godine. Polagali su pravo i na Bosnu, ali Bosna je, u biti, bila razmjerno samostalna, posebno u doba domaćih kraljeva.
Dokumenti koji spominju Ramu u naslovu ugarskih kraljeva prije Bele III., očito nisu pouzdani. V. Klaić u svome djelu Bosna tvrdi da je kralj Koloman već 1103. godine uzeo naslov "Dei gracia Hungariae, Dalmaciae, Chroaciae, Ramaeque rex". I S. Širković u svojo Istoriji srednjovekovne bosanske države donosi slično mišljenje. Premalo je naglašavano da je Rama stalno u sastavu bosanske države i da je bosanski vladari smatraju svojim posjedom. Tako npr. ban Stjepan piše u Kninu 1345. godine "banus Bosne, necnon terrarum Usure, Salis, Dolmine, Crayne, Rame ac totius Cholm princeps et dominus". Rama se, međutim, nalazi i u naslovu nekih hrvatskih banova.

Ramski feudalci bili su povezani s bosanskim vladarima. Neki od njih nalaze se na vladarskom dvoru kao knezovi u pratnji vladara. U jednoj povelji Stjepana II. Kotromanića izdatoj u Milama kod Visokog oko 1323. godine spominje se "ot Rame knez Ostoja i z bratijom" koji se nalazi u banovoj pratnji. To bi mogao vjerojatno biti Ostoja Pribojević. Ipak imamo odveć malo podataka da bismo mogli donijeti siguran sud o ulozi i položaju župe Rame kao i grada Prozora.
Činjenica je da župa Rama s gradom Prozorom spada u srednju Bosnu i da su Rama, Uskoplje i Livno bili pod vlašću bosanskih vladara. Tek kad je ugarski kralj Matija Korvin nakon pada Bosne oslobodio jedan njezin dio od Turaka, daruje ove krajeve 1463. godine Vladislavu Hercegoviću. Ban Tvrtko napisao je u kolovozu 1366. godine pod "našim gradom Prozorom" u župi Rami povelju Vukcu Hrvatiniću kao zahvalu što mu je omogućio pobjedu nad ugarskim kraljem Ljudevitom. Tvrtko II. je u Prozoru primio dubrovačke poslanike 1433. godine.
Vojača, žena bosanskog kralja Stjepana Tomaša, nezakonitog sina kralja Stjepana Ostoje, bila je "žena prosta roda, koja je rođena i odgojena u okolici lijepe i romantične Rame". I Aurelija Krstić, majka posljednjeg bosanskog kralja, odrasla je, prema tradiciji, pod Radušom, kamo se s njom kao nejakim djetetom sklonio njezin otac, Dubrovčanin Milovan Krstić. Budući da je Stjepan Tomaš sklopio s Vojačom brak po običaju krstjana Crkve bosanske uz uvjet "ako mu bude dobra i vjerna i bude se dobro vladala", postojala je mogućnost rastave. Kad je Ostoja prešao na katoličku vjeru, tražio je od pape da ga prizna zakonitim kraljem, zakonitim djetetom i da se njegov brak s pučankom proglasi ništetavnim. To mu je Eugen IV. udovoljio 29. svibnja 1445. godine i proglasio da ga ne veže obećanje koje je dao Vojači . Nakon toga Stjepan Tomaš oženio je Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je nakon pada Bosne dospjela u Rim te postala franjevačka trećoredica živeći svetim životom, pa je franjevačka zajednica u Bosni časti kao blaženu.
Prozor je u 14. i 15. stoljeću bio središte župe Rame. Turci su prilikom osvajanja Bosne 1463. godine osvojili i Ramu, ali ju je mađarski kralj Matija Korvin darovao u prosincu 1463. godine Vladislavu, sinu hercega Stjepana, zajedno s gradom Prozorom i još nekim susjednim župama kao znak priznanja za njegovo sudjelovanje u borbi s Turcima oko Jajca.

Prozor je imao svoj tvrdi grad Studenac koji je bio je značajan i po tome to je kraj njega prolazio važan trgovački put iz Splita preko duvanjskog polja u dolinu rijeke Bosne do fojničkih i kreševskih rudnika. I u tursko je doba preko Prozora vodio put osvajačkih pohoda na Cetinu i u splitsko područje. Peter Mandy, engleski putnik, pro?ao je u ljeto 1620. godine iz Konjica niz Neretvu te se uz rijeku Ramu i uz Doljanku popeo na Polja i nastavio put prema Livnu do Splita odakle je otplovio u Veneciju. On piše da je 17. lipnja 1620. godine išao iz Konjica niz Neretvu "do mjesta gdje ona skreće i gdje se u nju uliva rijeka Rama (Ramatha). Idući zatim jedan sat duž Rame prešli smo preko jednog mosta na toj rijeci, i odvojivši se od nje, počeli da se penjemo na neku vrlo strmu i visoku planinu". Nastavlja potom pod datumom 18. lipnja: "Od Doljana (Dowlanee) put nas je vodio dalje kroz pomenutu stjenovitu planinu do Borove Glave". U Prozoru je 1626. godine bilo 200 kuća, a grad je bio opasan zidom.

Danas je od tvrđave Prozora ostala još samo jedna omanja neugledna kula koju su talijanski vojnici za vrijeme Drugog svjetskog rata dobrano razrušili, uzimajući kamen za svoje bunkere koji su ih slabo obranili od partizanske navale 1943. godine. Kako se danas ne vide ulazna vrata u prozorsku kulu, narod je tvrdio da postoji podzemni hodnik kojim se u nju ulazilo.

http://rama-prozor.info/