Kolumne Mate Kovačevića

Utorak, 17. lipnja 2008.



Snažno uzdrmani temelji makedonske državnosti, nakon pristigle odbijenice iz NATO saveza, prijeteći
upozoravaju na stvaranje nove arhitekture Balkana. Mogućnost raspada te države osjetila se i na Kosovu pa neki američki analitičari, poput bivšega diplomata Jamesa Hoopera tvrde kako je Kosovo već podijeljeno. Suradnik washingtonskoga časopisa “The Politico”, Ryan Grim napominje kako bi u slučaju predsjedničke pobjede Baracka Obame snažniji pritisak Rusije, Srbije i Kine prisilio američku administraciju na davanje autonomije Srbima, što bi praktično, kako kaže, značilo podjelu Kosova.Sličan se nepomirljiv duh nadvio i nad umjetno stvorenom Bosnom i Hercegovinom, a posebno ga podgrijavaju muslimanski političari u entitetu kojeg zajednički dijele s hercegbosanskim Hrvatima. Najprije je muslimanski član predsjedništva BiH, Haris Silajdžić, uzburkao duhove najavom ukidanja hrvatskoga i srpskog jezika, što je bio prvi politički čin u široj akciji nijekanja, a potom i čišćenja Hrvata i Srba iz BiH. Tu je politiku još prije nekoliko godina, kao bošnjački nacionalistički program, u javnosti predstavio akademik Muhamed Filipović. Očito je politika muslimanskog akademika proistekla ispod memorandumskih kabanica Srpske akademije, koja svojedobno, u moru različitih naroda na području bivše SFRJ, nije željele vidjeti nikoga osim Srba.

U konačnici takva je politika nanijela beskrajnu patnju i žrtve mnogim narodima, a završila je srpskim
porazom. Filipovićevu pak muslimansku politiku u Silajdžićevoj jezikoslovnoj inačici, upravo je potvrdilo i sarajevsko Vijeće mula, kad je svojom odlukom hrvatskom narodu zabranilo uporabu televizijskoga kanala na hrvatskom jeziku. Nevjerojatno je da se u srcu Europe, danas, na početku 21. stoljeća, muslimanske vlasti koriste odredbama šerijatskoga zakona, koji se protiv katolika primjenjivao u ranom razdoblju osmanske okupacije BiH, kad su mjesni kadije izdavali naloge za skidanje crkvenih zvona, kako bi katoličke vjernike spriječili u okupljanju na zajedničku molitvu. Filipović se nije zadovoljio spomenutom odlukom pa je otišao i korak dalje, te od bosanskih nacionalista zatražio, da nastave progon katoličkih redovnika sv. Dominika i njihovih vjernika iz Zenice, kao što su to, valjda tijekom agresije na hrvatska područja u središnjoj Bosni, očito nedovoljno činili. Kad se ne bi radilo o programskim načelima bosanske nacionalističke politike, možda bi se moglo i pomisliti, kako je harnoga akademika razbjesnio katolički svećenik u bijelom habitu, koji je lokalno hrvatsko gledateljstvo u Kiseljaku, tek podsjetio na ćudi Titova zločinačkoga režima.

Zbog potrage za vlastitim identitetom, u akademikovoj svijesti očito vlada kaotično stanje, pa projekciju novostečenoga naci-identiteta, unatoč islamu koji ga bitno određuje u odnosu na susjede, pokušava projicirati u srednjovjekovno kršćansko doba bosanske povijesti. Roje li se to možda u tim tamnim dubinama akademske svijesti iracionalni strahovi od opetovanja sabora na Bilinu polju, koji Filipovića fobično tjeraju na uništenje tamošnjih Hrvata. Bez obzira na motive, najbolju ilustraciju ekstremističke Filipovićeve politike pokazuje samo segment ratnih progona Hrvata iz središnje Bosne, kad je primjerice, u ljeto 1993. Armija BiH protjerala 20 tisuća Hrvata s područja Travnika. Opljačkala im je, spalila i uništila imovinu, a iz pretočene Filipovićeve mržnje, devastirala crkvene objekte i groblja.

Tada je također ubila 137 hrvatskih civila i vojnika, a u selu Bikoši počinila i pokolj nad 37 civila i ranjenih hrvatskih branitelja, za čija se 22 tijela još uvijek traga. Na nejednakopravnost i sustavno preglasavanje u parlamentu, kojim se pljačka hrvatski novac upozorio je nedavno u Mostaru i zamjenika direktora Ureda State Departmenta za jugoistočnu Europu Robert Silberstein. Nevolje s nametnutim državama preskupe i za njihove sponzore pa bi negativno iskustvo zajedničkoga života u Federaciji s muslimanima, trebalo potaknuti sve hrvatske političke stranke da pozitivno iskoriste stvaranje nove arhitekture te hrvatskom narodu omoguće teritorijalnu autonomiju, koja mu jedina može jamčiti jednakopravnost s druga dva naroda.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Ponedjeljak, 23. lipnja 2008.



Odnos prema Hrvatima na području muslimansko-hrvatske Federacije, u kojoj je muslimanska sastavnica vlasti već odavno prerasla u apsolutnu nadmoć, sve više potvrđuje kako Hrvati ovaj islamski entitet, uz najveće napore, ne mogu doživljavati kao okvir svoje državnosti. U svim važnijim ustanovama, kao malobrojniji, sustavno su preglasavani, a kad je riječ o političkom životu, ono malo njihovih zastupnika, služi poput ljiljana na nekadašnjoj muslimanskoj zastavi tek kao katolički dekor za pokazivanje zapadnom svijetu. Osim što su izgubili pravo na demokratski izbor vlastitoga predsjednika, Federacija im je, umjesto da osigura kao i muslimanima, uskratila pravo na javnu uporabu hrvatskoga jezika. Premda su HVO i Armija BiH jednakopravne i zakonski legitmne oružane snage, u dodjeli mirovina, pripadnici muslimanskih postrojba imaju primat i u povlaštenijem su položaju, a mirovinske naknade primaju iz proračuna koji uglavnom pune Hrvati.

Nu ta se diskriminacija ne očituje samo u političkom području života, jer su hercegbosanski Hrvati, kao što se to moglo vidjeti nakon nedavnih pobjeda hrvatske nogometne vrste na Europskom prvenstvu, u bosanskim gradovima čak i životno ugroženi od svojih muslimanskih susjeda. Zbog bijesa izazvana hrvatskim pobjedama, u Vitezu su napadnuti hrvatski svatovi, a u Bugojnu, gdje su se Hrvati, nakon petnaestogodišnjeg progona počeli tek vraćati u svoje domove, napadnuti su samo zato što su slavili pobjedu svoje reprezentacije. U tom pak srednjobosanskom gradiću, nakon što su protjerani svi Hrvati, a privatna i crkvena imovina minirana i spaljena te uništena bogata knjižnica s preko 10 tisuća vrijednih knjiga, tijekom rata za preostale Hrvate, muslimanske snage su pretvorile nogometni stadion u koncentracijski logor, iz kojeg se mnogi više nikad nisu vratili.

Ovih su dana, vjerojatno u sklopu politike Muhameda Filipovića o poništavanju Hrvata, poveli i svojevrstan psihološki rat protiv povratnika, koji svojim orijentalnim metodama podsjeća na ratove, što ih do istrjebljenja vodila nekadašnja JNA. Kako su već ranijim progonom pokazali da za žive Hrvate nema mjesta u Bugojnu, tako su nedavno u mjestu Kandija skrnavljenjem grobnice, u kojoj su bili pokopani dvojica župnika te krađom lubanje demonstrirali i svojevrsni progon Hrvata iz tamošnje povijesti.

Vjerojatno se u pozadini takve politike uništavanja hercegbosanskih Hrvata duboko skrivaju sve dosad pravno ozakonjene segregacijske norme. Naime, po stratezima takve politike, svaki muslimanski pristanak na jednakopravnost, ne samo da vremenski oteže biološki nestanak Hrvata i širenje muslimanskog Lebensrauma, nego širi i mogućnost trajnijega opstanka Hrvata. Zanimljivo je da ni Haaški sud, ni sudbene vlasti u BiH još nikog nisu kazneno gonili za primjerice masovne muslimanske zločine, što su ih počinili na putu od Bugojna prema dolini Neretve nad Hrvatima. Primjerice u selu Uzdol, kako bilježi don Željko Marić „Kad se zapucalo... Sve što se micalo, bilo čovjek bilo stoka, ubijano je po kratkom postupku.

Za nekoliko minuta kuće, štale bile su u plamenu. Gdje su koga nalazili, u kući, ispred kuće, na putu, sve su pobili; 29 nedužnih civila, od toga troje djece i12 vojnika HVO-a“.

Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić na predstavljanju jedne knjige u Zagrebu, podsjetio je na izvješće europskih promatrača o tom pokolju, koji su zapisali svoja opažanja: „Svježe zapaljene mnoge građevine (kuće, štale) skoro potpuno uništene... Našli smo 13 tijela, naknadno u i okolo kuća.

Većina žrtava ubijene su u njihovim krevetima, u bijegu, jedna žrtva ubijena je sjekirom ili čekićem, a jedan broj kuća je zapaljen poslije toga čina… Sveukupno 35 civila i 11 HVO... Jasno je da je masakr učinjen nakon što je akcija neuspjela, nakon što nisu uspjeli u postizavanju plana, čini se da su namjeravali prouzročiti štetu osobama i imovini koliko god su mogli. Sve to su radili nemilosrdno, ne pokazujući nimalo milosti ni prema kome, a većina žrtava su starci i nenaoružani. Masakr je izvršen zastrašujuće i gnusno“. Imajući valjda sve ovo u vidu, nedavno je i šef EU za vanjsku politiku Javier Solana ocijenio kako Hrvati moraju imati zaštitu unutar BiH. Jedina pak moguća zaštita je teritorijalna autonomija hrvatskih područja.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Četvrtak, 12. lipnja 2008.



Nevjerojatno je koliko jeka vlastitih riječi i tvrdnja, koje se kao bumerang vraćaju prvotnom govorniku, može ogorčiti ili pak ozlojediti tvorničare lažnih poruka koje su im inače u međuvremenu omogućile toliku količinu političke moći, da mogu raspolagati čak i životima svojih podanika. Kao najbolji primjer tog iskustva potvrđen je nedavno na velebnom skupu Srpskoga narodnog vijeća u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Tamo je višegodišnje lažne izjave hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića i njegova društva, o tom kako je navodno predsjednik Tuđman politikom svođenja Srba na minimalni postotak počinio etničko čišćenje samo opetovao premijer Republike Srpske Milorad Dodik i gotovo neočekivano izazvao lavinu reakcija političke i medijske nomenklature, koja inače već godinama Hrvate po
svijetu promovira kao najkrvoločnije zločince.

Strah od vlastitih riječi što su ih čuli iz Dodikovih usta nije ih potaknuo na premišljanje o svom javnom radu, kojim su nanijeli beskrajne štete vlastitom narodu. Dapače, bijes koji je probio, kao u članova nekadašnjega Centralnog komiteta ili pak nezadovoljnih birači, potpuno su nepotrebno usredotočili na javno i političko djelovanje Milorada Dodika u njegovoj srpskoj republici. Kao političar kojeg je tamošnje srpstvo izabralo za svog predvodnika, on na najbolji mogući način štiti interese svojih birača, a u trenutnim vanjskopolitičkim odnosima, u svoj je program tek ugradio izjave mnogih dužnosnika iz Hrvatske i odluke sudova u Rijeci, Splitu i Zagrebu o tom kako je Hrvatska vojska, na čelu sa svojim zapovjednicima, počinila ratne zločine i etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj.

Iz dosadašnjih reakcija još nije razvidno skriva li se iza tog bijesa tek ogorčenost na Dodika što je svojim izjavama raskrinkao politiku dosadašnje hrvatsko-srpske koalicije, kojoj se očito žurilo da još za mandata predsjednika Mesića, Hrvatsku vrati u predolujno vrijeme i tako Pupovčevim Srbima omogući teritorijalnu autonomiju u obliku nekadašnjeg plana Z-4. Kako su izostale reakcije na Pupovčeve, doduše nešto uvijenije teze o navodno hrvatskoj politici etničkoga čišćenja, napadaji na Milorada Dodika mogu se objasniti tek iz perspektive nezadovoljstva njegovom politikom zaštite srpskih nacionalnih interesa, utjelovljenih u teritorijalnoj autonomiji Republike Srpske, koja hrvatskim „jugoslavenima“ dugoročno smetaza oživotvorenje još jedne zajedničke balkanske satrapije.

O vođenja nove-stare jugokomunističke politike iz Zagreba, najbolje govore Mesićeve izjave kako se
„mora shvatiti i u Srbiji da su Srbi u Bosni i Hercegovini građani BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo te da oni moraju svoju politiku kreirati u Sarajevu i u BiH. Mi smo takvu poruku dali Hrvatima u BiH pa to, kako smatra Mesić, „moraju shvatiti i gospodin Dodik i svi oni koji gaje iluziju da će se izdvojiti iz Bosne i Hercegovine i pripojiti Srbiji.“ U dvije kratke rečenice dominira glagol „morati“ kao zaštitni znak svih tiranija pa bi se iz pozornije rečenične raščlambe mogao steći dojam kako ih je svojim podanicima uputio neposluhom rasrđeni tiranin, a ne predsjednik suverene države susjednom narodu u susjednoj zemlji.

Bivša SFRJ bila je uzorak takva ponašanja. Politika pak jugoslavenstva kojom su komunističke vlasti u Hrvatskoj pola stoljeća opravdavale vlastitu kvislinšku ulogu u okupaciji zemlji, na kraju je rezultirala, uz opravdanje genocida nad vlastitim narodom i porazom zločinačke jugoslavenske ideje i krvavim raspadom bivše Jugoslavije. U politici „zadovoljavanja“ Srba kako bi se održavanjem Jugoslavije navodno spriječili velikosrpski projekti, bivša se Titova država tijekom pedesetak godina pretvorila zapravo u golemu Srbiju, koja se protezala od Vardara pa do Triglava. Naznake politike kojom su u poraću zarobljena hrvatska vojska i civili prepušteni u ruke krvniku, vidljive su iz sporedne rečenice u Mesićevoj poruci beogradskim prijeteljima, a koja se odnosi hercegbosanske Hrvate. No Srbi i njihovi međunarodni sponzori još su potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća dobro znali kako je vrijeme pregazilo jugokomunistički model velikosrpstva pa su se u zemljama sa svojom manjinom usredotočili na stvaranje autonomija kao teritorijalnih uporišta za realizaciju kolektivnih prava.

To će im kasnije, u slučaju da Milorad Pupovac ostvari slične ideje u Hrvatskoj, omogućiti da suvereno i puno učinkovitije vode politiku Zapadnoga Balkana. Preduvjete za stvaranje takve pozicije nije im omogući nitko drugi do li dosadašnje trećejanuarske vlasti u Hrvatskoj. Kako se bar na formalnoj razini smatra da aktualni hrvatski predsjednik svojom politikom štiti interese vlastite države, njegovo uplitanje u unutarnja politička previranja drugih država, samo će omogućiti povratno načelo Beogradu, da se nakon formiranja nove vlade, na isti način pozabavi svojim nezadovoljstvom u pitanjima hrvatske države.

Za razliku od predsjedničkoga bijesa, Hrvati, na kraju, ipak mogu biti zahvalni Miloradu Dodiku, ne samo zato što im je napokon otvorio oči da vide kako unatoč ratnoj pobjedi najveći dio njihovih političara još uvijek nije izišao iz Jugoslavije, nego je isto tako pokazao, da bez obzira na pitanje trenutne vlasti u Beogradu, Srbija i njezini saveznici nisu odustali od svoga stoljeće i pol staroga plani za dominacijom na područjima bivše Jugoslavije. Bez hrvatskoga uporišta u Bosni i Hercegovini, što su ga čak i Daytonskim sporazumom svojedobno bili ugradili Amerikanci, a nakon 2000. godine suspendirao Stjepan Mesić, Hrvatska je postala dugoročno ranjiva duž cijele svoje granice s istočnim susjedima.

Mate Kovačević
Fokus

Ponedjeljak, 09. lipnja 2008.



U obliku potpore Mesićevim stajalištima o navodno tisućgodišnjoj državnosti Bosne i Hercegovine, kojima se inače iz perspektive muslimanskoga unitarizma ne niječe samo opstojnost Hrvata i Srba nego i međunarodni sporazumi, po kojima su najprije uspostavljene Muslimansko-hrvatska federacija, a potom u Daytonu i Republika Srpska kao sastavnice nove države, stigla je ovih dana i odluka Ustavnoga suda BiH, koji je odbacio zahtjev Kluba hrvatskih izaslanika za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, a zbog povrede Ustavom zajamčenih prava u Zakonu o javnom RTV servisu.

Tako se i Ustavni sud, nakon što su muslimani brojčanom većinom i preglasavanjem poništili hrvatsku
konstitutivnost u Federaciji, upregnuo u muslimanske hegemonističke vode, što će dodatno frustrirati
ionako obespravljene Hrvate. Zato će oni s pravom znatno sustavnije tražiti načine kako se izbaviti od
prevlasti i sve snažnijega bošnjačenja, kojim je u pitanje doveden njihov identitet pa i gola fizička opstojnost. Iza nastranih poruka kako oni, tj. Hrvati svoja pitanja moraju rješavati u Sarajevu, a nametnutu državnu tvorevinu čak i osjećajno povezivati sa svojom domovinom, skrivao se upravo proces njihova uništavanja. Dovoljno se prisjetiti, na primjer, reakcije baltičkih naroda, kad su i njima slične poruke svojedobno stizale od Staljinovih aparatčika, kako im je Moskva glavni grad, a bivši SSSR domovina.

Kako bi u stvarnosti mogao održavati takvo stanje, sovjetski je aparat nasiljem i masovnim progonima, gotovo pola stoljeća pod okupacijom držao spomenute narode. Kad se baltičkim narodima pružila prva prigoda da se mogu slobodno očitovati, plebiscitarno su napustili omraženu sovjetsku okupaciju.

Tako će, ako ne danas, a ono već sutra, u drukčijim okolnostima, bježeći od muslimanskoga unitarizma, bosanskohercegovačku državnu tvorevinu vjerojatno napustiti i Srbi i Hrvati. Dok Srbi preko Republike Srpske imaju relativno dobro uređen državnopravni okvir za obranu svoje suverenosti, hrvatska će politika, zbog suspenzije daytonskih odluka o posebnim odnosima Federacije s Republikom Hrvatskom, trebati što temeljitije internacionalizirati pitanje položaja vlastitoga naroda. Također, za razliku od Srba, koji su gotovo jednodušni u borbi za očuvanjem svoga entiteta, hrvatska politika, zbog nepovezanosti svojih enklava, već je sad duboko podijeljena glede položaja vlastitoga naroda u Federaciji. Na njezinim rubovima, poput nekadašnjih pristaše Orjune, koji su pod svaku cijenu branile opstanak Jugoslavije, egzistiraju i skupine političara, koje se poput fratra Petra Anđelovića, premda se obraćaju tamošnjim Hrvatima, ne ustručavaju tvrditi kako "franjevci Bosnu smatraju majkom“ pa se zato i ne zovu „francuski, njemački ili hrvatski“, nego bosanski fratri.
Zbog toga „sinovskoga“ odnosa prema Bosni, šačica je bosanskih nacionalista, udružena s muslimanskim unitaristima, spremna zanijekati svako individualno i kolektivno pravo zajednicama i pojedincima, koji za razliku od njih, potpuno naravno očituju svoju pripadnost hrvatskom i srpskom narodu. Upravo zbog nijekanja temeljnih ljudskih prava i sve agresivnijih pokušaja da pobošnjači Hrvate u BiH, svaka hrvatska politika, koja bi se možebitno oslanjala na ispraznu ideologiju sadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, već je unaprijed osuđena na propast. Oni koji žele sačuvati hrvatstvo, trebali bi se ponajprije osloniti na vlastite snage, sukladnost u interesima s drugim ugroženim narodima u BiH te međunarodnim čimbenicima, koji još uvijek vode politiku očuvanja raznolikosti svijeta, što ga je Bog stvorio.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Utorak, 27. svibnja 2008.



Kako bi valjda prikrili dugoročnu strategiju u nastupanju prema Zapadu, o kojoj je govorio i Richard
Hollbroke, bijela ili bosanska Al'Qaida trenutačno je promijenila taktiku, pa se, kako bi osigurala sigurno zaleđe, usredotočila na različite tehnike rata protiv hercegbosanskih Hrvata. Cilj joj nije samo potisnuti Hrvate iz područja današnje Federacije, nego kao svojevrsna informatička mreža, u ratu za povijest i kulturno naslijeđe, iz kolektivnoga pamćenja vlastite vjerske skupine potisnuti sjećanje na kršćansko podrijetlo. S obzirom na integraciju, stvaranje vlastite nacije i kulturološku razlikovnost, spomenuti bi postupci mogli imati opravdanje tek kad se ne bi odnosili i na gotovo potpuno nijekanje hrvatskoga naroda i njegove povijesti u toj zemlji.

Nedavna izradba i promocija rodoslova srednjovjekovne dinastije Kotromanića, trebala je tako, kao
dokument bosanske državnosti, čiji su navodno izravni sljedbenici današnji bosanski muslimani, poslužiti brisanju povijesne nazočnosti Hrvata u njihovim zemljama Bosni i Humu. Kao potporu takvoj teoriji, u javnosti se sa zanatlijom Enverom Imamovićem ukazivao i fratar Luka Markešić. Izgleda da je trgovcima bila velika nevolja kako današnjem Muji i Hasi objasniti da su im pretke Stipana, Tomaša, Katarinu ili Hrvoja pobili Osmanlije. Još je teže bilo objasniti da su im bosansku državnu samostalnost, staru navodno sedam stoljeća, od njih samih i Osmanlija branili upravo predci ostatka ostataka hercegbosanskih Hrvata.

Budući da su im to isto objašnjavali i nekadašnji hrvatski nacionalisti, u glavama svetih ratnika, morao je nastati kaos, uobličen vjerojatno u neku vrst pitanja – zašto smo se onda borili protiv ustaša?

Nu kako je zapelo premošćivanje povijesti glede islamizacije i čuvanja navodne državnosti, muslimanski su se stratezi ubrzo vratili u sadašnjost, pa su zahtjev hrvatskih zastupnika za osnivanjem radiotelevizijskoga kanala na hrvatskom jeziku proglasili ugrožavanjem vitalnoga interesa bošnjačkoga odnosno muslimanskog naroda. Zašto je pak ugrožen vitalni bošnjački interes, objasnio je u srpskim banjalučkim novinama stanoviti Sead Feathagić. On naime tvrdi kako hrvatski čelnici inzistiraju na otvaranju kanala, ne zato što su im ugroženi hrvatski jezik, povijest i nacionalno biće, nego jednostavno da hrvatski političari imaju dostupan mikrofon, preko kojeg će svom hrvatskom narodu propisivati što i kako treba misliti. Ovo je doista točna interpretacija muslimanske politike prema Hrvatima, koja im nastoji uskratiti čak i izborno pravo, kao što je to svojedobno učinio Wolfagng Petritch, kad je nametnuo zakon da Hrvatima u predsjedništvo BiH, njihova predstavnika, biraju muslimani. Ne služe li za to valjda i dva muslimanska televizijska kanala?

Kako je to samo dio šire politike etničkoga čišćenja, najprije hrvatskoga imena, a potom i fizičkoga
istrjebljenja, pokazuje i zadnja odluka ministra prosvjete, kulture i športa Hercegovačko-neretvanske
županije Esada Dželilović, koji zbog navodne neusklađenosti statuta škole s federalnim propisima, ne
samo da nije isplatio plaće prosvjetnim djelatnicima škole koja radi po hrvatskom programu u Stocu, nego se tijekom posjeta gradu sastao samo s ravnateljima muslimanskih škola. Upravo zbog muslimanskoga programa za uništavanje hrvatskoga bića u Bosni i Hercegovini, hrvatski političari, ako žele zaštiti vlastiti narod od nestanka, dužni su se svim silama, uz naravno prijateljsku pomoć međunarodne politike, boriti za njegovu teritorijalnu autonomiju – bilo da je riječ o novom entitetu ili republici.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Četvrtak, 22. svibnja 2008.



Kako bi se osvetile Sjedinjenim Državama zbog pozivnice Hrvatskoj u NATO, čime je razbijen plan o
stvaranju nove balkanske geopolitičke cjeline, britanski su stratezi iskoristili srbijanske parlamentarne
izbore i obljetnice hrvatskih velikana - predsjednika Franje Tuđmana i Gojka Šuška - da povedu još jednu kampanju protiv hrvatske državne neovisnosti. U tom obavještajno-medijskom udaru, osim spomenute dvojice hrvatskih državotvoraca cilja se na svaku ideju hrvatske državnosti te na Katolički Crkvu kao dominantnu značajku hrvatskoga identiteta. Da bi se ozloglasilo ideju državnosti uporabljene su već prokušane komunističke tehnike zastrašivanja, a ljudi koji su se borili protiv monarhofašističkoga ili jugokomunističkoga režima, proglašeni su zločincima isključivo zato da se prekrije proračunati i sustavni genocid što ga je srbokomunistička vojska, na čelu s Josipom Brozom, počinila nad hrvatskim narodom.

Očito usklađeni sa srbijanskim interesima, u kampanju protiv posjeta američkoga predsjednika Georga Busha Hrvatskoj i ulaska Hrvatske u NATO, uključio i srpski tjednik iz Vukovara Novosti, kojega inače financira Hrvatska vlada, a u zadnjem broju, oslonivši se na klevetničke tvrdnje Ivana Fumića, poveo je i rat protiv Katoličke Crkve, optuživši je za pritisak na pravosuđe. U isto su vrijeme razni mešetari iz Srbije, pod krinkom nogometnih fanova poput nekadašnjeg vojvode Vojislava Šešelja, krstarili Hrvatskom, snujući valjda ponovni “vaskrs Velike Srbije”. Na slična politička zborovanja svakoga se vikenda u pravoslavnom manastiru Krka također okuplja “bratija” iz Srbije pa onda nije čudno, zašto je redarstvo pronašlo skladište vojne opreme i naoružanja u Biljanima Donjim, što je inače prešućeno u hrvatskoj javnosti.

Koliko je pak pravoslavno pučanstvo, koje se poistovjećuje s velikosrpskim idejama, sve snažniji
remetilački čimbenik, pokazuje i drski pokušaj preimenovanja ulice nazvane po hrvatskom branitelju u jednu od inačica velikosrpskih ikona u Dalju. No u eurounijskoj projekciji, velikosrbi su tek jedan od
upotpunjujućih elemenata za razaranje američke Jadranske povelje, koja Hrvatskoj omogućuje otklon od zapadnobalkanskih integracija. Drugi je snažan čimbenik sustavno iscrpljivanje hrvatske javnosti, a očituje se u jednom dijelu novinstva, koje politikom ozloglašavanja hrvatskih ljudi u obliku sažetaka haaških optužnica, nameće i održava navodnu krivnju hrvatskoga naroda. Kao uzorak takve, gotovo pronacističke propagande, dovoljno je podsjetiti na nedavni komentar u jednom dnevnom listu, novinara inače poznata po krivotvorenju i objavljivanju lažnoga intervjua s premijerom Sanaderom. U tom svom uratku tvrdi kako je ministar Gojko Šušak bio nepoželjan za demokratsku Hrvatsku, kako ga nije htjela međunarodna zajednica te da je odgovoran za politiku podjele BiH, hrvatski angažman u tamošnjem ratu i otvaranje koncentracijskih logora.

Na taj način je spomenuti komentator, i poslije općeprihvaćena kraha tužiteljske politike Carle del Ponte, u hrvatskoj javnosti pokušao, sričući optužnicu Republici Hrvatskoj za agresiju na BiH, ne samo opravdati drsku i bezobraznu politiku bivše tužiteljice, nego očito, unatoč novonastalom stanju i dalje nastaviti rad na projektu britanske demonizacije Hrvata. Kad je već riječ o Šušku ili bilo kojem tadašnjem zastupniku, valja podsjetiti kako su birani na demokratskim izborima, pa demokratskom proglašavati možebitno nezadovoljnu manjinu rezultatima izbora, moguće je samo u jednopartijskim, dakle, komunističkim i nekim drugim režimima. Kad bi zastupnici u Saboru ili članovi vlade umjesto izražavanja izborne volje naroda trebali biti po ukusu tzv. međunarodne zajednice, kako se to tvrdiu spomenutom komentaru, onda bi umjesto izbora, Bruxelles jednostavno trebao imenovati svoga komesara, poput visokog predstavnika međunarodne zajednice u B5H (OHR) pa nam izbori, kao i u komunizmu, više ne bi bili ni potrebni.

Što se pak tiče BIH, ona je ionako iz dobroga dijela zagrebačke perspektive nerazumljiva -podijeljena je međusobno između Srba i Bošnjaka pa oni koji su se eventualno zalagali za hrvatsku jednakopravnost u njoj, za razliku od onih koji su nastavili komunističku politiku njihova uništavanja, jamačno bi trebali biti demokrati. Koliki je pak utjecaj britanske "agenture" u pojedinim listovima, opet može posvjedočiti isti novinar u propagandističkom prikazu rada i uloge predsjednika Tuđmana u hrvatskoj povijesti. Uradak doista nije vrijedan spomena, osim što opetovanjem Ashdownova motiva salvete, na kojoj se navodno još 1991. naliv-perom iscrtavala podjela Bosne, upućuje na izvornog tvorca laži. Kako sam i sam nazočio spomenutom druženju s Predsjednikom, podsjećam kako su tada umjesto "britanskih" papirnatih salveta, na stolu bili postavljeni platneni ubrusi. Od znakovitih simbola, na njima je mogla ostati tek pozamašna crvenkasta mrlja prolivena vina na salveti ispred spomenutoga novinara.

Nu pozadinu te britanske obavještajne politike u hrvatskim medijima, što ju je svojedobno raskrinkao
tjednik Nacional, definirao je u jednom razgovoru s hrvatskim diplomatima u Londonu britanski ministar Denis Mac Shane, poručivši Hrvatima, kako bi im sve išlo bolje da su ostali u Jugoslaviji. Da je tomutako, svjedoči i njemački publicist i novinar Viktor Mayer, koji inače nije bio sklon Hrvatskoj. On u jednom intervju napominje, kako je Pakt o stabilnosti osveta nizozemskoga ministra vanjskih poslova Hansa van den Broeka Hrvatskoj zato što je napustila Jugoslaviju, jer ju on 1991. nije uspio spasiti. Zato Bruxelles i danas nastavlja politiku EU-balkanizacije, što najbolje pokazuje aktualna poruka Ollyja Rehna novoj srbijanskoj vladi, kako će njihova zemlja postati motor zapadnog Balkana pa joj je EU, da bi dostigla Hrvatsku, već sad spremna ponuditi kandidatski status.

Mate Kovačević
Fokus

Srijeda, 21. svibnja 2008.



Izostanak hrvatskoga otpora sve snažnijoj fundamentalističkoj politici tamošnje će Hrvate pretvoriti u
pasivne promatrače vlastite sudbine, koja bi nakon masovnih iseljavanja, ostatak tamošnjih katolika
zatvorila u svojevrsne rezervate, koje bi muslimanske vlasti mogle pokazivati znatiželjnim putničarima kao preživjele domorodce. Okretanje političkih glava u Zagrebu od problema vlastitoga naroda u susjednoj državi ne će ubrzati hod Republike Hrvatske prema Europskoj uniji nego bi ga zbog snažne bruxelleske potpore Srbije moglo sve znatnije usporavati. U krilatici „Hercegovina radi Bosna se gradi“ možda je najbolje oslikan današnji položaj Hrvata u toj državi.

Naime u pozadini te slike ne skriva se samo ogorčenje zbog nezavidna položaja i pljačke hrvatskog
novca, nego ta količina nejednakopravnosti zacijelo je i suvremeni odraz povijesnoga stanja katoličkih Hrvata nakon što su im zemlju potkraj srednjega vijeka zauzeli Osmanlije i držali ih u svojevrsnom ropstvu punih četiri stotine godina. U pozadini izgradnje cestovne infrastrukture, na primjer autoceste, kojom se zaobilaze hrvatska područja, osim strateške zadaće da zamišljeni muslimanski prostor poveže u jedinstvenu i funkcionalnu cjelinu skriva se nikad do kraja realiziran cilj muslimanskih fundamentalista da etničkim čišćenjem i vojnim zaposjedanjem dijelova središnje Bosne preko doline rijeke Neretve uzađu na more u Neumu, a odatle i svojevrsnim koridorom sve do otoka Visa.

Aktualni nedostatak novca u federalnom proračunu također je dio smišljene političke igre, kojom bi se
nakon iscrpljivanja najprije ukinulo županije, kao teritorijalne jedinice mjesne samouprave, a onda cijelu Federaciju, kao mini-Bosnu, u duhu Izetbegovićeve „Islamske deklaracije“ pretvorilo i službeno u muslimanski entitet. Izostanak hrvatskoga otpora sve snažnijoj fundamentalističkoj politici tamošnje će Hrvate pretvoriti u pasivne promatrače vlastite sudbine, koja bi nakon vala masovnih iseljavanja, ostatak tamošnjih katolika zatvorila u svojevrsne rezervate, koje bi muslimanske vlasti mogle pokazivati znatiželjnim putničarima kao preživjele domorodce. Izostanak zanimanja za položaj Hrvata ne bi bio posebna novina: nisu li ih ionako, još tijekom prošloga rata, u skupinama držali i mučili po muslimanskim logorima, u kojima danas, kao što je to bilo nedavno u Jablanici, obilježavaju obljetnice svoje izmišljene povijesti.

Premda to može izgledati apsurdno, danas najviše zanimanja za hrvatsku sudbinu u Bosni i Hercegovini pokazuju Srbi. Ponajprije oni iz političkoga vodstva Republike Srpske, koji su zbog položaja vlastitoga entiteta živo zainteresirani za odnos muslimanskih vlasti prema kršćanskom narodu. Naime, nestankom Hrvata muslimanska se ekspanzija ne bi zaustavila u granicama Federacije nego bi se vrlo lako zbog vitalnog demografskog prirasta mogla razliti i na njihovo područje. Taj se ekspanzionizam ne očituje samo u verbalnom prepucavanju oko tzv. jedinstvene države nego sustavnom izgradnjom džamija ponajprije mijenjaju kulturološki krajolik, a demografsko uzmicanje kršćana otvara im prostor za napredovanje.

Zato političari Republike Srpske između ostaloga braneći pravo jednakopravnosti Hrvata u federaciji brane i opstojnost vlastitoga entiteta. Budući da je izdvajanje Kosova iz sastava Srbije duboko podijelilo zemlje Europske unije i SAD, Europljani, kao što se može vidjeti iz postizbornih poruka sve više potiče Srbiju na jačanje, kako bi od nje stvorili svoga regionalnog igrača, koji će kao motor zapadnoga Balkana provoditi njezinu politiku. Premda u svojim porukama ističu želju da vlast u Beogradu formira tzv. proeuropska skupina političara na čelu s Borisom Tadićem, europska politika će u dogovoru s Rusijom pronaći rješenje i za Koštuničinu koaliciju s radikalima Tomislava Nikolića. Okretanje političkih glava u Zagrebu, od problema vlastitoga naroda u susjednoj državi, ne će ubrzati hod Republike Hrvatske prema Europskoj uniji nego bi ga zbog snažne bruxelleske potpore Srbije moglo sve znatnije usporavati.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Srijeda, 14. svibnja 2008.



Uspješna obrana generala Gotovine sve više pokazuje lice Haaškoga suda, a raskrinkavanje lažnih
svjedoka, koji su hrvatske oslobodilačke akcije htjeli upovjestiti kao zločinački pothvat prisilila je
organizatore haaške bojišnice na promjenu taktike. Zato se težište, namjesto dosadašnjega pritiska na generala Gotovinu, sve više premješta na skupinu hercegbosanskih Hrvata, koju je Haaško tužiteljstvo također na čelu s predsjednikom Tuđmanom, optužilo za udruženi zločinački pothvat, kojim su navodno zbog stvaranja velike Hrvatske izveli agresiju na BiH.

Očito je zbog te akcije Haaški sud nedavno oslobodio i dvojicu bošnjačkih časnika Envera
Hadžihasanovića i Amira Kuburu, zaključivši kako Hadžihasanoviću nije dokazano da je imao efektivnu kontrolu nad jedinicom El Mudžahedin u vrijeme zločina pa je prema presudi učinio sve što je mogao da spriječi i kazni okrutno postupanje i zlostavljanje zarobljenika u Bugojnu. Sud se pak nije zamarao odgovorom na pitanje tko je onda doveo mudžahedine, nadzirao i poticao zločine, koji su u ime etnički čiste i islamske BiH ispraznili Bugojno od Hrvata, a gradski nogometni stadion pretvorio u njihov logor i mučilište. Skupina u kojoj se nalaze Prlić, Praljak, Petković, Pušić, Stojić i Čorić zbog izostanka državne potpore znatno je ranjivija, a možebitno neželjena presuda mogla bi imati dugoročne posljedice za Hrvatsku. Tužiteljstvo, koje je inače napadaj JNA i SFRJ na Hrvatsku izbjegavalo kvalificirati kao agresiju, sad se u postupku protiv hercegbosanskih Hrvata koristi spomenutom kvalifikacijom.

Zbog poraza na Međunarodnom sudu pravde u Haagu, na kojem je Srbija gotovo amnestirana od bilo
kakve odgovornosti za rat u BiH, bošnjačka će politička elita, s jedne strane, kao moralnu nadoknadu za svoje izgubljene bitke, vrlo rado poduprijeti stajališta Tužiteljstva. Iza takve odluke stat će i muslimansko pučanstvo, koje se zadnjih desetljeća nalazi u svojevrsnom psihopolitiskom košmaru, iz kojeg se rađa svijest o bošnjačkoj posebnosti, koja je bez obzira na međunarodne čimbenike, uvjetovala njihovo izdvajanje iz sklopa ranijih kolektiviteta s kojima su se poistovjećivali. Kako ih se znatan dio, bez obzira na kolebanja, tijekom povijesti ipak osjećao dijelom hrvatskoga etniskog korpusa, izlazak iz njegova sastava podrazumijevao je i najoštriji granicu prema Hrvatskoj i Hrvatima. Na političkoj razini taj se duševni rascjep manifestirao znatno krvavijim ratom protiv katoličkih Hrvata nego sudjelovanjem u obrani protiv beogradske agresije.

Otud potječe i gotovo službeno stajalište o t. zv. ekvidistanci krivnje Hrvatske i Srbije za rat u BiH, teoriji kako su nacionalističke propagande od kršćanskih Bošnjaka u BiH stvorile Srbe i Hrvate i dogovoru Tuđmana i Miloševića o podjeli zemlje. Zbog takva duševnog stanja apsurdno je iznositi povijesne činjenice pa odgovor vjerojatno treba tražiti na području duševnih znanosti. Valja ipak podsjetiti kako su za razliku od općeprihvaćenih optužaba tadašnji muslimanski politički predstavnici Alija Izetbegović i Muhamed Filipović doista pregovarali s Miloševićem o podjeli zemlje, koju danas ekskluzivno smatraju bošnjačkom. Na kraju, kao trijumf i rezultat tih pregovora potpisana je daytonska podjela na dva entiteta – srpski i muslimansko-hrvatski, koji je za samo desetljeće pretvoren u gotovo isključivo muslimanski entitet.

Majorizaciju kojom su iz političkoga života Federacije isključili Hrvate sad pokušavaju premjestiti na cijelu BiH, što se osjeća na svim razinama vlasti pa čak i sudioništvom na različitim međunarodnim kongresima.

Tako će primjerice u Dubrovniku potkraj svibnja na Međunarodnom kongresu za tuberkulozu i plućne
bolesti, kao predstavnici triju naroda iz BiH sudjelovati Zehra Dizdarević, Bakir Mehić i Hasan Šutić. Protiv takve nasilne unitarizacije zemlje i uništavanja tamošnjih naroda, srećom je ustao američki veleposlanik Charles English, koji je nedavno poručio kako bez Hrvata ne će biti ni mirne ni prosperitetne BiH. Umjesto javnih suđenja na tvrdnje obrane hercegbosanskih Hrvata, kako je iz BiH izvedena agresija na Hrvatsku, domaća bi elita trebala bar prelistati knjige što ih je zadnjih godina objavio general Slobodan Praljak.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Juriš Bošnjaka

Nakon što su Hrvati brojčano gotovo prepolovljeni, financijski opljačkani, porezno osiromašeni, a javna poduzeća iz županijske potpala pod federacijsku upravu gdje muslimani imaju većinu, pod geslom bošnjaštva počela je i otimačina hrvatskoga kulturno-povijesnog naslijeđa Novac iz hrvatskih ruku pretače se u bošnjačke džepove. Tako je raznim pritiscima i prijevarama najsiromašniji narod, bošnjački, postao platežno najmoćnija skupina u BiH. Cijena stambenoga prostora po četvornom metru u tri bosanskohercegovačka grada – Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru najbolji su pokazatelj stupnja povlaštenosti tamošnjih naroda u protektoratu, sastavljenom od dva entiteta, koji pak počivaju na konstitutivnosti triju državotvornih naroda.

Tako je zbog kupovne moći četvorni metar u isključivo muslimanskom Sarajevu dosegnuo 4,5 tisuće maraka, u Banjoj Luci, glavnom gradu Republike Srpske, cijena se kreće do 2,5 maraka, dok u Mostaru, koji slovi tek kao kulturno središte hercegbosanskih Hrvata, cijena četvornoga metra stoji oko tisuću i pol maraka. Zbog nesređenih muslimansko-hrvatskih odnosa u Federaciji, bilo bi realno očekivati da će kupovna moć stanovništva Republike Srpske biti znatno veća od federacijskoga pučanstva. Nu, zahvaljujući muslimanskoj majorizaciji na razini Federacije i derogiranoj autonomiji hrvatskih županija, očito je gospodarstvo što su ga potaknuli radišni Hrvati, nakon pljačke Hercegovačke banke i tzv. kontrolnog paketa dionica, koji je zbog parlamentarnoga preglasavanja pripao Sarajevu, novac iz hrvatskih ruku naglo pretočen u bošnjačke džepove. Tako je raznim pritiscima i prijevarama najsiromašniji narod, preko noći, postao platežno najmoćnija skupina u Bosni i Hercegovini.

Razboriti glas otpora sve snažnijoj koncentraciji moći u muslimanskim rukama, ovih je dana ponudio
premijer Republike Srpske Milorad Dodik, koji je najprije muslimanskoj strani poručio kako Sarajevo,
zbog sve snažnijega orijentalnog dekora, ne može biti glavni grad multietničke države. Nekoliko dana
kasnije, Dodik je opet, s punim pravom upozorio, kako bi zbog monoetničke jednostranosti uređivačke politike, trebalo rasformirati i TV BiH, jer bi nastavak takve unitarističke politike, po kojoj, osim za muslimane, u BiH nema mjesta drugim narodima, mogao dovesti do rastrojbe cijele zemlje. Dodikovi prigovori nisu neutemeljeni, jer gledajući što se događa s hrvatskim narodom u Federaciji, on samo razborito zaključuje kakva će sudbina pogoditi Srbe, ako slučajno pristanu na uzmicanje pred muslimanskim pritiscima. Nakon što su brojčano gotovo prepolovljeni (od prijeratnih više od 800 tisuća, danas je u BiH, kako je izvijestio kardinal Puljić, tek oko 460 tisuća Hrvata) financijski opljačkani, porezno osiromašeni, a javna poduzeća iz županijske potpala pod federacijsku upravu gdje muslimani imaju većinu, pod geslom bošnjaštva već je počela i otimačina hrvatskoga kulturno-povijesnog naslijeđa.

Dok se taktikom izgradnje novih džamija osvaja ratom nezauzeti prostor, u vremenskoj protežnosti, cijele skupine kvazipovjesničara jurišaju na spomenike predosmanske kulturne baštine, nakon čijeg bi svojatanja ili zatora, već sutra hrvatski narod mogli proglasiti nepostojećim. U općoj bošnjačkoj povici na Hrvate, akademiku Muhamedu Filipoviću, koji svojim jasenovačkim traktatima još uvijek ne uspijeva izići iz neuspješnih pregovora sa Slobodanom Miloševićem, pridružio se i mladi bosanski franjevac iz Posavine, fra Petar Jelač, kojem optužbe hrvatskoga nacionalizma, NDH, te pitanja Jasenovca i Bleiburga, služe tek za obračun s mjesnim vrhbosanskim ordinarijima, kojima se zbog vlasti nad župama, još od uvođenja redovite crkvene uprave, redovnici Bosne Srebrne s mukom pokoravaju. Otud proistječu aluzije i optužbe za kukavštinu svećenika, koji su se povlačili s narodom pred partizanskim zločincima. Doduše, mladac je „zaboravio“ kako je izopačeni internacionalizam jednak, a u brojčanom odnosu svojih žrtava, čak i neusporediv, s nacionalizmom.

Zanimljivo je i Jelačevo povjesničko opravdavanje masovnih partizanskih likvidacija, upravo „kukavičkih“ svećenika, čiji život nije mogao biti pošteđen, za razliku od nekih članova kasnijih svećeničkih udruženja, na primjer „Dobroga pastira“, koji je u svojim kalendarima objavljivao portrete jednoga od najpoznatijih svjetskih krvnika - Josipa Broza Tita. Naravno, ne pada mi na pamet omalovažavati rad bilo kojega Božjeg službenika, nu kad već spomenuti povjesničar iscrtava osude jedne ideologije, pa čak i njezinih pristaša, ponajmanje ju ima prava suditi sa stajališta druge ideologije ili pak jugoslavenske i bošnjačke države. U tom se slučaju, kao zauzeti političar, stavlja na raspolaganje suprotnoj političkoj ideologiji, koja danas, jednako kao i 1945. želi zatrti cjelokupni hrvatski narod. Nekad jugoslavenstvom na području bivših tvorevina, danas bošnjaštvom u Bosni i Hercegovini!

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Ponedjeljak, 28. travnja 2008.



Američka politika, koja rijeku Drinu očito shvaća kao svojevrsnu granicu prema ruskom interesnom
području, progovorila je nedavno u Sarajevu, preko veleposlanika Englisha Američko rješenje, zbog
zauzetosti nekih europskih sila na ovom području, moglo bi biti kratkoga daha ili tek preludij u novi, i još krvaviji sukob, koji je očito jedini u stanju uspostaviti razgraničenje među zaraćenim narodima ili njihovu novu uniju Nedavnu izjavu američkoga veleposlanika u BiH Charlesa Englisha, kad je s govornice jednoga fakulteta poručio srpskim političarima da ne će biti puta za neovisnost Republike Srpske, bošnjačkim vođama kako ne trebaju dopustiti da prošlost upravlja njihovim političkim planovima, te hrvatskim političarima da moraju prihvatiti činjenicu kako ne će biti dalje etničke podjele, valja gledati u svjetlu okolnosti koje su nastale u međunarodnim odnosima, nakon priznanja kosovske državnosti.

Naime, ovaj je čin, bez obzira na to kako na nj gledala dotad uglavnom jednoglasna zapadna javnost, izazvao određenu pomutnju u međunarodnim odnosima. Tako je nastalo neslaganje u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje svjetske sile s pravom veta nikako ne mogu ujednačiti svoja stajališta. Međusobna neusklađenost probitaka zahvatila je i Europsku uniju, pa ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, u tom sukobu nacionalnih interesa, već vidi simptome bolesti, koja je početkom devedesetih godina uništila SSSR, kao primarni uzor, na kojem je i utemeljena Europska unija. U međuvremenu, ruska je politika iskoristila kosovski presedan, pa na temelju toga novostvorenog prava pokušava riješiti pitanje sebi odanih pokrajina Ju|ne Osetije i Abhazije, koje se |ele izdvojiti iz sastava Gruzije. Pod krilaticom da se zaustavi fragmentacija dr|ava, a u stvarnosti zadr|i vlastiti nacionalni interes, velike sile su, nešto drukčijim sredstvima, nastavile borbu za osvajanje interesnih područja. Kako polovica BiH pripada Republici Srpskoj, odnosno srpskom narodu, iz čije je matične dr|ave teritorijalno izdvojeno Kosovo, američka politika, koja rijeku Drinu očito shvaća kao svojevrsnu granicu prema ruskom interesnom području, progovorila je u Sarajevu, preko veleposlanika Englisha.

Ako bi došlo do realizacije takve politike, Republika Srpska bi zbog izolacije i odvojenosti od matične
zemlje te nepopustljiva muslimanskog pritiska, dugoročno bila osuđena na propast. To potvrđuje i blaga uporaba Englishove retorike upućene Bošnjacima uporabom glagola „trebate“, kao i zaobilaženje osude bošnjačke unitarističke politike. Uspostavom granice na Drini i možebitnim procesom nestanka srpskoga entiteta, na svoje će doći zagovornici širokoga spektra hrvatskih političkih ideja – od onih koji se vole nazivati starčevićancima, pa sve do neojugoslavenskih pristaša, koji su ionako za navodnu podjelu Bosne i Hercegovine jednako optu|ivali srpske i hrvatske nacionaliste. No, kako je veleposlanik English poručio i Hrvatima, da ne će biti novih etničkih podjela u BiH, u slučaju primjene njegova plana, samo bi se mogla ubrzati ionako postojeća agonija hrvatskoga naroda. Na kraju će projugoslavenske političke frakcije, zbog podizanja zida na Drini, vjerojatno, američki plan proglasiti obnovom ustaške politike, dok bi „pravašima“ za provedbu njihove politike moglo na raspolaganju ostati tek nekadašnje Starčevićevo „cvijeće hrvatskoga naroda“.
Budući da u političkim igrama na Balkanu ne sudjeluju samo dvije suprotstavljene strane, američko
rješenje, zbog zauzetosti nekih europskih sila na ovom području, moglo bi biti kratkoga daha ili tek preludij u novi, i još krvaviji sukob, koji je očito jedini u stanju uspostaviti razgraničenje među zaraćenim narodima ili njihovu novu uniju. Upravo zato, Hrvati ne smiju odustati od uspostave mehanizma, kojim će se zaštititi od sve drskije muslimanske majorizacije u parlamentu, zaštite vlastita obrazovnoga sustava, kojeg pod geslom „dvije škole pod jednim krovom“ nastoje u većinskim hrvatskim mjestima srušiti stratezi muslimanske politike, dok istodobno na svom području –u Sarajevu, Tuzli i Zenici - provode školsku segregaciju hrvatske djece. Višegodišnja zabrana emitiranja televizijskoga i krugovalnog programa na hrvatskom jeziku, znakovit su putokaz za potiskivanje cijeloga naroda iz dr|ave, koju muslimanski ideolozi ionako ekskluzivno smatraju samo svojom. Prešućivanje pak muslimanskih zločina, što ih je tijekom agresije na hrvatska područja počinila Armija BiH, najbolji su pokazatelj usuda koji čeka Hrvate ako odustanu od borbe za vlastitu autonomiju.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Utorak, 22. travnja 2008.



Dok se još uvijek znatan broj protjeranih Hrvata iz središnje Bosne ne može vratiti u svoje domove, a
nadglasavanjem hrvatskih predstavnika u federalnoj vladi legalizira otvorena pljačka, uskraćivanje prava na hrvatsku federalnu jedinicu jednako je potpori etničkom čišćenju, kako bi se od Federacije stvorio čisti muslimanski vjerski entitet. Predsjednik udruge "Croatia Libertas" Leo Pločkinić, prije javnoga nastupa na jednoj tv postaji, na svom je rukavu istaknuo žutu vrpcu kao znak politike apartheida, koju muslimanske vlasti provode nad hrvatskim narodom. Privatni posjet bosanskom pašaluku bivšega diplomata Richarda Holbrooka, inače tvorca buldožer diplomacije, kojom su Sjedinjene Države, uz pomoć hrvatskih vojničkih pobjeda, riješile pitanje balkanskih ratova, iskorišten je kao višeslojna vanjskopolitička poruka za američke predsjedničke izbore.

Tako je bivši bagerist nekadašnje državne tajnice Madeline Albright, javno se založivši za
nejedankopravnost cijeloga jednog naroda u multinacionalnoj državi, poručio milijunskoj hrvatskoj
iseljeničkoj zajednici u SAD-u, da na slijedećim predsjedničkim izborima, umjesto demokratskom
kandidatu, svoje glasove dadnu republikancu. Optuživši hercegbosanske Hrvate za separatizam, a predbacivši predsjedniku Franji Tuđmanu, kako je zbog oslobođenja okupiranih teritorija svoje zemlje, dobio sve što je želio, Holbrook se očito stavio na stranu onih koji se još uvijek nikako ne mogu pomiriti s porazom politike srbijanskoga vožda Slobodana Miloševića.

Kako je njegov posjet Sarajevu uslijedio odmah nakon posjeta predsjednika Busha Zagrebu i njegove
potpore Hrvatskoj, Holbrookove poruke nisu samo oprječne službenoj politici Washingtona, nego su svojevrsna manifestacija naddržavnih središta moći, koja u Ujedinjenim narodima gledaju novu svjetsku vladu, a u ustroju Europske unije, svoj pokus za uspostavu svjetskoga totalitarnog poretka. Osim privatnih želja, sarajevskim nastupom Holbrook je napokon raskrinkao i mit o podjeli Bosne i Hercegovine, čiji protagonisti još do jučer bijahu, u europskim i muslimanskim medijima, uglavnom Hrvati. Podsjetivši kako Alija Izetbegović nije samo pristao na podjelu zemlje, nego i na naziv srpskoga entiteta još prije Daytonskoga sporazuma, Holbrook je neizravno priznao kako su muslimanski političari, umjesto strategije i borbe za cjelovitu BiH, vodili krvavi rat protiv hrvatskoga naroda, kako bi nadoknadili izgubljena područja u ratu protiv Srba.

Nažalost, zasluga je trećejanuarskih vlasti u Hrvatskoj što je muslimanska agresija na hrvatska područja u BiH, pretvorena u legalizaciju etničkoga čišćenja, koje su kasnije nastavili i me`unarodni upravitelji Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown. U tom ratno-političkom komplotu protiv vlastitoga naroda sudjelovali su i neki političari iz hrvatskih stranaka, kao što su neke izmanipulirane skupine protjeranih Hrvata vodile zdušno kampanju protiv nositelja ideje o hrvatskoj jednakopravnosti u BiH. Dok se još uvijek znatan broj protjeranih Hrvata iz središnje Bosne ne može vratiti u svoje domove, a nadglasavanjem hrvatskih predstavnika u federalnoj vladi legalizira otvorena pljačka županijskoga novca za potrebe financiranja razvojačenih muslimanskih ratnika, uskraćivanje prava na vlastitu federalnu jedinicu jednako je potpori otvorenom etničkom čišćenju, kako bi se od Federacije stvorio čisti muslimanski vjerski entitet.

Zato je s punim pravom predsjednik udruge "Croatia Libertas" Leo Pločkinić, prije javnoga nastupa na
jednoj tv-postaji, na svom rukavu istaknuo žutu vrpcu kao znak politike apartheida, koju muslimanske vlasti provode nad cijelim hrvatskim narodom. Kako je unatoč mješovitoj publici u spomenutoj tv emisiji, Pločkinićeva ideja o hrvatskom entitetu dobila gotovo dvotrećinsku potporu glasova, valja zaključiti, kako se, za razliku od svojih političara, najveći dio muslimanskoga naroda ne protivi hrvatskoj jednakopravnosti i njegovim ustrajnim težnjama za uspostavu vlastite federalne jedinice.Tako je potvrđena poznata istina kako onaj tko voli svoj narod, poštuje i cijeni tuđi, za razliku od mnogih političara koji se šepure kao predstavnici nadnacionalnih tijela pa zato preziru najprije svoj, a onda i sve druge narode. Pred hrvatskim političkim čimbenicima u Bosni i Hercegovini je dugotrajna borba, a samo ustrajnost u borbi za istinsku jednakopravnost i vlastitu federalnu jedinicu može na kraju donijeti plodove.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Srijeda, 16. travnja 2008.



Filipovićevi tekstovi su antologijska ostvarenja promidžbe radikalnih islamističkih skupina, a Smajkićev mostarski projekt, mogao bi imati i praktičniju ulogu Američki pristup podrazumijeva cjelovitu državu, opstanak entiteta, jednakopravnost triju konst. naroda i novo uređenje, što će omogućiti ulaženje BiH u EU te potisnuti radikalne islamiste na rub političkih zbivanja.

Najava izgradnje glamuroznoga islamskog centra u Mostaru što ga zagovara muftija Seid Smajkić te
odbojnost i povijesno antieuropejstvo, koje u svojim tekstovima tjedno na sve strane širi deklarirani
Bošnjak Muhamed Filipović, imaju nekoliko zajedničkih poveznica, a u prvom redu ih povezuje zajednička i agresivna mržnja prema svijetu kršćanske uljudbe utjelotvorene čak i sekularnom poretku Europske unije. Dok bi se Filipovićevi tekstovi mogli uvrstiti u antologijska ostvarenja promidžbe radikalnih islamističkih skupina, koje se kao aktualne terorističke organizacije danas uglavnom skrivaju pod skupnim imenom Al' Kaide, Smajkićev mostarski projekt, mogao bi imati znatno praktičniju ulogu.

U bliskom zaleđu Hrvatske, kao možebitno središte za uvježbavanje terorističkih skupina taj bi mostarski centar, muslimanskim stratezima poslužio za otvaranje široke i dugotrajne protuameričke bojišnice, na kojoj bi se sveti ratnici kalili u svojim pohodima na zapadnu civilizaciju, koja je jednom od mračnijih bošnjačkih protueuropskih ideologa Muhamedu Filipoviću toliko odbojna. Upravo su zbog tog potpuno razumljive riječi hrvatskoga premijera Ive Sanadera, kad je nedavno na zagrebačkom Markovu trgu, obraćajući se američkom predsjedniku Georgu Bushu, pozvao na sređivanje stanja u BiH, u kojoj, kako smatra, sva tri njezina konstitutivna naroda - Srbi, Muslimani i Hrvati - trebaju biti jednakopravni.

S hrvatskoga stajališta Sanaderov je poziv, na kraju radi vlastite sigurnosti, potpuno razumljiv, nu, teško je očekivati da će kod radikalnih krugova koje, na primjer, predstavljaju Muhamed Filipović i njegov fanatični vjerski parnjak efendija Smajkić, biti dobrodušno primljena. Naime, iza Filipovićeva traktata, dobro umotana u povijest gledanu kroz prizmu islamističkih osvajanja, skriva se zapravo problem nerealizirane muslimanske dominacije u BiH. Ono za što optužuje Europu, i tako kod bosanskih Muslimana potiče protuzapadno raspoloženje, jest po njegovu mišljenju to da su Europa i SAD ekskluzivno kršćanska društva koja muslimane, u slučaju neuspješne kristijanizacije, žele istrijebiti.

Ovako fanatične optužbe zapadnih društava i kršćanstva, inače su značajke prozelita, koji svoje podrijetlo i raniju vjeru prekrivaju agresijom na napušteni identitet. Iz povijesti herceg-bosanskih Hrvata narod se posebno sjeća teških razdoblja s početka XVI. stoljeća, kad su zbog potura iz vlastitih obitelji, morali bježati pred pomahnitalim vjerskim fanaticima ili pak masovno prelaziti na islam. Unatoč snažnom islamističkom radikalizmu, koji protežiraju određeni krugovi, kojima pripadaju i spomenuta dvojica muslimanskih vođa, Bosna i Hercegovina ne bi bila moguća kao cjelovita država ako bi se doista proveo njihov plan o dominaciji muslimana nad druga dva konstitutivna naroda.

Zato je potpuno razumljivo stajalište američkoga veleposlanika u BiH Charlesa Englisha, koji je u intervjuu sarajevskom "Dnevnom avazu", pozvao predstavnike političkih stranaka da prihvate Mostarski sporazum i Sarajevski akcijski plan te da se dogovore o zakonima i reformi policije. To bi im, kako napominje English, omogućilo potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji. Govoreći pak o unutarnjem uređenju zemlje, English je kazao kako će BiH, prije nego što uđe u EU, morati riješiti pitanje unutarnjeg ustroja zemlje. Američki pristup, koji očito podrazumijeva cjelovitu državu, opstanak entiteta, jednakopravnost triju konstitutivnih naroda i novo unutarnje uređenje zemlje, bez kojeg nema ulaska u EU, otvara dovoljno manevarskoga prostora da se napokon riješi i hrvatsko pitanje u BiH, što bi očito, u završnici, toj državi omogućilo ulazak u Europsku uniju, a radikalne islamiste potisnulo na rub političkih zbivanja.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Ponedjeljak, 31. ožujka 2008.



Višegodišnja upozorenja kako bi kolonijalni položaj Hrvata u Bosni Hercegovini, zbog muslimanske
politike apartheida, koju su otvoreno podupirali i neki visoki međunarodni upravitelji u BiH, premda je ovih dana kao problem sramežljivo isplivao čak i u nekim inozemnim medijima, mogla bi ostati tek kao glas vapijućega u pustinji. Jedan ovdašnji list navodi riječi američkoga znanstvenika Patricka Gearyja koji tvrdi kako su nesposobna i korumpirana politička nomenklatura, posvemašnja izočnost intelektualne kritične mase, bezidejnost te izvaranost i izmanipuliranost naroda tolike slabosti koje bi mogle označiti početak kraja hrvatskoga naroda u BiH. Unatoč tomu što se taj bijedni položaj može vidjeti čak i iz daleke Amerike, u hrvatskom javnom prostoru herceg-bosanski Hrvati su i dalje izloženi tankoćutnoj negativnoj promidžbi te i dalje slove kao glavni krivci za sve hrvatske nedaće.

Nakon što su, uz pomoć službenoga Zagreba izgubili i minimalnu mogućnost, da bar na razini svojih županija mogu odlučivati o sudbinskim pitanjima vlastitoga života, ukinuto im je pravo na materinski jezik, pa za razliku od desetaka muslimanskih radio i televizijskih postaja te mnoštva listova oni i dalje informativni program moraju slušati na jeziku svojih okupatora. Izobrazba i školovanje na hrvatskom jeziku također postaje sve skučenija, jer muslimanski pritisci taktikom tzv. zajedničkih škola, kao što je aktualni slučaj s djecom u Čapljini, urušavaju i zadnje ostatke školskoga sustava koji je jamčio hrvatskoj djeci da će bar djelomično sačuvati svoj identitet. Dok se još donedavno vodila javna kampanja za tzv. ravnopravnošću bivših radnika muslimana u privatiziranom mostarskom Aluminiju, čija je pozadina očito bila urušavanje ili preuzimanje ove profitabilne tvrtke, istodobno se na razini cijele Federacije, u tvrtkama koje su u njezinu vlasništvu, provodilo etničko čišćenje kadrova.

Tako sad nakon završene operacije, u nadzornim i upravnim odborima, na primjer Energoinvesta i
Elektroprivrede BiH više uopće nema Hrvata. Nedavne pak prijetnje bosanske muslimanske terorističke skupine, koja je navodno uoči katoličkih blagdana pripremala podmetanje eksploziva pod katoličke crkve, neki analitičari, za razliku od svojih kolega koji drže da je riječ o demonstraciji sile uoči posjeta Zagrebu američkoga predsjednika Georga Busha, ne bez razloga, smatraju sastavnim dijelom muslimanske politike, kojoj je cilj što više potisnuti Hrvate iz Bosne i Hercegovine. Dok se na međunarodnoj i međuentiteskoj razini vode političke rasprave o mogućem odcjepljenju Republike Srpske iz sastava BiH i bošnjačkim pretenzijama oko ukidanja entiteta i uspostave unitarne države, na unutarnjem planu sve čvršće egzistiraju srpski i muslimanski entitet kao dvije državnopravne cjeline.

U igru oko ukidanja entiteta, nažalost, uplovili su i predstavnici hrvatskoga naroda, pa umjesto da nastoje zaštititi interese vlastitoga naroda, svojom politikom tek učvršćuju podjelu BiH na srpski i muslimanski dio.

Hrvatski predstavnici očito ne razumiju međunarodna jamstva Republici Srpskoj pa su, unatoč višekratnih upozorenja, postali samo sredstvo u rukama muslimanske politike, koja se preko njih grozi Srbima, dok istodobno na svim poljima radi na potpunom pretvaranju Federacije u svoj islamski entitet. Kako se različite skupine hrvatskih političara još uvijek ne mogu složiti oko definicije vlastitih probitaka, na kojima bi onda dosljedno mogli zastupati svoja stajališta oko pitanja ustavnoga uređenja BiH, onda im je na području realne politike ostalo tek toliko da inzistiraju na vraćanju statusa županijama, koje im je prije Petritsch-Ashdownova nasilja jamčio Daytonski ustav. U protivnom, najveći dio odgovornosti za možebitni nestanak Hrvata iz BiH snosit će zajedno posljedice.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Ponedjeljak, 17. ožujka 2008.



Tražiti od tri konstitutivna naroda, koja su nasilno zatvorena u zajedničku državu još i zajednički identitet, nije se usudio ni jedan Lenjin, pa je inače razboriti Busek, glede identiteta, stvorio potpuno nerazborit zaključak I političke koncepcije oko ustavnoga uređenja BiH gotovo su međusobno potpuno isključive baš kao i različiti interesi međunarodnih gremija, kojima pripada i sam Busek U izjavi bivšega koordinatora Pakta za stabilnost Erharda Buseka, koji je nakon višegodišnje balkanske Odiseje napokon zaključio kako je zbog unutarnje integracije Bosna i Hercegovina najveći problem na Balkanu, odčitava se poznavanje problema, koje očito nije u stanju riješiti cijela Europska unija.
Busek je također ocijenio kako se iz te zemlje iseljava mnogo stanovništva, kako gospodarstvo malo toga pokreće; a kako ne postoji ni zajednički identitet, BiH bi dugoročno mogla postati i problem europskih integracija. Pravilno uočeni problemi tek su posljedice politike, koju više od jednoga desetljeća tamošnjim narodima nameće upravo EU. Busek nažalost nije specificirao pitanje iseljavanja koje je, kad su u pitanju Hrvati, potaknuto prijeratnim i ratnim progonom te poratnim smicalicama oko sprječavanja povratka u područja kojima dominiraju muslimani.

Na stvaranju preduvjeta za iseljavanje Hrvata ponajviše je radio njemački diplomat Hans Koschnik i
Busekov sunarodnjak, austrijski diplomat Wolfgang Petritsch. Na njihov se rad izravnim progonom Hrvata iz Drvara, Grahova, Glamoča i Stoca nadovezao kao njihov nasljednik, Englez Paddy Ashdown. Kad je u pitanju statičnost gospodarstva, valja ponovno podsjetiti, kako je upravo Austrijanac Petritsch tenkovskim upadom dokraja opljačkao Hercegovačku banku, na kojoj je počivalo svekoliko gospodarstvo hrvatskoga naroda u BiH, koji je tada, uz ostalo, bio glavni nositelj poratne obnove i razvoja.

S obzirom na činjenicu da srpski narod ima svoj entitet, uzroke tamošnjega iseljavanja, ako ono uopće i postoji kao problem, treba tražiti u općim trendovima koji su ionako karakteristični za tzv. tranzicijske zemlje. Ulazak pak engleskoga i ruskog kapitala oživjeli su Republiku Srpsku iz poratnoga zamora, pa je ona očito u ovom trenutku bolji dio BiH. U odnosu na druga dva naroda, jedino je rastao postotak muslimanskoga stanovništva u BiH, pa ako se tijekom rata i odselio jedan dio pučanstva, u poratnom razdoblju, najveći ih se broj vratio svojim domovima ili na područja Federacije, koje funkcionira kao muslimanski entitet. Hegemonistička pak politika Sarajeva, koja smatra kako u svojim rukama na području Federacije mora držati najprofitabilnije tvrtke, nije samo, naslanjajući se na Petritsch-Ashdownovu politiku, dokrajčila gospodarsku podlogu hrvatskoga naroda, nego je svojom nesposobnošću, nakon preuzimanja uništila i ono malo vrijednoga što su donosile tvrtke prije njihova preuzimanja.

Tražiti od tri konstitutivna naroda, koja su nasilno zatvorena u zajedničku državu još i zajednički identitet, nije se usudio ni jedan Lenjin, koji je vjerovao u besklasno društvo i odumiranje nacija i država, pa je inače razboriti Busek, glede identiteta, stvorio potpuno nerazborit zaključak. Svaki od tri tamošnja naroda imaju svoje posebno izgrađene kulture, pripadaju različitim vjerama te posjeduju svijest o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti, a u međunarodnim razmjerima predstavljaju još i tri različite svjetske civilizacije. Pogledi na jezik triju tamošnjih naroda, koji se iz perspektive europskih političkih prijestolnica čine istovjetnim, jednaki su pogledima djece na jezike dalekoistočnih naroda, kojima su isto tako jednaki mandarinski, japanski i korejski govori.

Političke pak koncepcije oko ustavnoga uređenja BiH gotovo su međusobno potpuno isključive, a kreću se od muslimanskoga modela - jedna država, jedan narod, čije bi unutarnje uređenje trebalo provesti na temelju tzv. gospodarskih čimbenika, do sve snažnijih zahtjeva srpskoga naroda da se, zbog strahaod gubitka identiteta, izdvoji iz sastava BiH. Za razliku od hrvatskih političara, koji su na površinu isplivali teknakon drakonskog progona hrvatskih vođa zbog raspisivanja referenduma za Hrvatsku samoupravu, hrvatski bi narod ponajprije zbog biološke ugroženosti u zajednici s muslimanima, najradije svoju sudbinu uokvirio u teritorijalnu autonomiju. Otvaranjem mogućnosti da i tamošnji narodi slobodno izraze svoju političku volju, omogućilo bi najprije stabilnost području, a tamošnjim narodima smanjilo iseljavanje stanovništva i omogućilo određeni prosperitet. Nu, problem bi za provedbu izražene volje tamošnjih naroda ipak trebalo potražiti u različitim interesima međunarodnih gremija, kojima na kraju pripada i sam gospodin Busek.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo

Srijeda, 05. ožujka 2008.



Nedavne procjene političara iz EU, kao i muslimanskih političkih vođa u BiH, kako kosovska neovisnost ne će utjecati na političke procese u Bosni i Hercegovini otkrivaju tek pozadinu moći i rasuđivanja političkih elita. Iza istovjetnosti pogrješnih prosudaba stoje uglavnom nerealne političke koncepcije, koje se u istinskom demokratskom sustavu nikad ne bi mogle ni pojaviti. Zadivljeno svojom ucjenjivačkom pozicijom, birokratsko vodstvo EU, doista je planom o uspostavi Zapadnoga Balkana, povjerovalo kako će gospodarskim mrvicama bez ikakva otpora napraviti povijesno, kulturno i državno-pravno nasilje nad skupinom povijesnih naroda jugoistočne Europe. Kosovo im je srušilo tu slagalicu pa će se do stvaranja nove "paradigme" bez ustezanja sad ulizivati službenoj Srbiji.

Slično je i s muslimanskim političkim vodstvom, koje također zamišlja, kako će zemlji koju dijeli s Hrvatima i Srbima urediti na unitarističkim načelima, pa ubrzo kao najmnogoljudniji tamošnji narod vlastitu političku volju nametati drugim dvama narodima. Upravo je kriva prosudba, o događajima koji su nastupili nakon kosovske državnosti, razbjesnila muslimansko vodstvo do te mjere, da je im je čak i visoki međunarodni predstavnik Miroslav Lajček postao persona non grata. Zato su ga oba muslimanska predstavnika u Predsjedništvu - Haris Silajdžić i Željko Komšić - optužili za pasivan odnos prema odlukama Republike Srpske, kojima se najavljuje referendum srpskoga naroda i njegov izlazak iz sastava BiH. U okvirima pristojnoga političkoga ponašanja, svoj bijes nije mogla suzdržati ni najjače muslimanske stranke - SDA - koja je retorikom reisa Mustafe Cerića poručila da "oni kojima smeta država BiH ili je ne smatraju svojom domovinom, mogu otići gdje god žele, ali nigdje ne mogu odnijeti ni jedan djelić teritorija".

Masovno očitovanje srpskoga nezadovoljstva, zbog odlaska Kosova iz sastava Srbije, premijer RS-a
Milorad Dodik mudro pretvara u jačanje Republike Srpske. Za sve to vrijeme, hrvatska politička elita,
svadljiva preko svake mjere u međusobnim političkim obračunima, šuti kao paradigma za buduće
zlokobne događaje. Kako Srbi, bez obzira na gotovo neodrživ položaj svoga entiteta raspolažu bar
djelomično sa sva četiri nužna elementa za izgradnju vlastite zajednice - jedinstvom usudbenoga prostora, duhovnoga sadržaja koji živi u članovima zajednice, povezanost u sličnom etničkom podrijetlu te rasporedom sadržaja u strukturi svoga entiteta i pojedincima, onda je pred Republikom Srpskom stoji vrijeme njezina održavotvorenja. Bosanski muslimani pak kao nacionalna zajednica, unatoč osjećaju njihovih elite, još uvijek imaju problema s pojedincima, koji se poput Emira alias Nemanje Kusturice osjećaju sastavnim dijelom srpskoga korpusa ili pak nešto brojnije skupine, koja se smatra islamskim Hrvatima.

Premda je Bosne njihov usudbeni prostor, on nikad, osim pod imperijalnim carstvima, nije bio jedinstven. Uz to je dodatno razbijen stvaranjem RS-a kao i hrvatskim županijama unutar Federacije. Glavni nedostatak proistječe mu iz teritorijalne nepovezanosti bihaćkoga područja sa središnjicom u Sarajevu. U usporedbi sa srpskim državotvornim svetosavljem kao duhovnom poveznicom, muslimane u zajednicu tek povezuje vjera i kulturna tradicija nastala još u doba Osmanlija. Etničko podrijetlo, uz iznimne orijentalne, te pojedinačne vlaške i srpske izolirane skupine, uglavnom dijele s katoličkim Hrvatima. Povezanost kroz državno-pravni ustroj odijeljen svojevrsnom županijskom samoupravom, također je isprepleten s Hrvatima. Svako rješenje nametano brojčanom premoći, kao što je sada slučaj u federalnom parlamentu vodilo bi nasilnom zatiranju Hrvata kao najstarije bosanskohercegovačke zajednice.

Kao i druga dva naroda, Hrvati svoj usudbeni, a za razliku od drugih i povijesni prostor vežu za Bosnu i Hercegovinu. Njihov je nedostatak teritorijalna nepovezanost u Bosni, a prednost nešto prošireni
hercegovački prostor, koji se u kontinuitetu rasprostire od Drvara do Stolca i Ravnoga. Zbog etničkoga podrijetla i svijesti o državnopravnoj pripadnosti doduše postoji duhovno jedinstvo na općoj hrvatskoj razini, nu ono se rascijepilo u bosanskohercegovačkoj zbilji. To pokazuju stranačke politike kao i crkvenopravni ustroj te pogledi na ustavno uređenje BiH. Ta se zajednička rascjepkana svijest očitovala i u županijama kao teritorijalno-ustrojstvenim jedinicama, koje se zbog malobrojnosti i nepovezanosti nisu uspjele utjeloviti u jednu zajedničku cjelinu. Zato kao osnova svake buduće rasprave o ustrojstvu ili rastrojstvu BiH, nositelje tamošnje hrvatske državnosti valja tražiti upravo na hercegovačkom prostoru. U protivnom, hercegbosanski Hrvati mogli bi lako završiti kao egzotična manjina u bosanskoj Muslimaniji.

Mate Kovačević
Hrvatsko slovo